(VIDEO) Pastir sa Manjače: Ni zime nisu što su nekad bile!

Sasvim su iščezla stada na Manjači, a sve je manje i pastira. Nekada ih je na desetine bilo, a danas se na prste izbrojati mogu, sa sjetom se prisjeća osamdesetogodišnji Dragomir Savanović.

Pastirskim poslom kaže, bavi se oduvijek. Nema puta kojim sa ovcama prošao nije.

– Svu sam Hrvatsku prošao i pola Republike Srpske. Samo par zadnjih godina ne idem nikuda. Pola Srpske Republike sam prešao, Lijevče čitavo, do Prnjavora, Dervente, Bijeljine, Hrvatsku svu, do Zagreba i Slovenije. Nekada je, kada napadaju veliki snjegovi na Manjači, to bio jedini način da ovce prežive. Nekada je i slabo sijena bilo. Sada ima. Ljudi bacaju vještaka – zbori Dragomir.

Ima bar dvadeset godina kako su zime blage, kaže dalje Dragomir. Snijeg danas padne, sutra ga već nema. Nije kao nekada. Ali za tim vremenom ne žali.

– Inače to valja za čobane. Ne mora se od kuće ići. Ko može, doduše to je još i bolje, nema troška velikog. Ko ostane i hrani ovce od kuće ima trošak veliki. Ako im ne daješ žita – slabo – priča on.

Na pitanje koliko ovaca u stadu ima kroz smijeh odgovara da to pravi čobani nikada neće reći, to je, kažu, “takav zakon”.

Dragomirov sin Mišo, bavi se stočarstvom. Ovce koje su se nedavno ojanjile smještene su u staji. Na toplom. Nije ovo nimalo lak posao, pogotovo zimi kad zaduva vjetar i napada dva metra snijega na Manjači. Treba ovce i sačuvati i prehraniti.

– Borba, radimo, patimo se, vidiš kako je to sve. Moramo žito kupiti. Kupujemo u Lijevču. Baš juče sam istovario nekih četrdeset metara kukuruza, zobi neke i ječma, i tako. Za zimu mi treba bar dva vagona žita – priča naš sagovornik.

Posao sa uzgojem ovaca je ipak dobar posao, kaže Mišo. Može se preživjeti ako se radi. Na žalost ne muzu ovce, tako da mlijeka i sira nema.

– Prije rata je nešto muženo, a sada nema ko. Janjci i ovce. Samo to. Vune imamo, ali niko ne kupuje. Nemaš kome prodati. Imamo vune od zadnje tri ili četiri godine. Nema interesovanja. Ne prave više ćilime izgleda. A ni vojska ne pravi odijela. Ovčiji sir i kajmak bi se još i prodali da ima ko to da radi. Ostalo je samo na ovci i janjetu – veli Mišo.

Cijena je ista zadnjih 15 godina dodaje on. Janjci su oko pet maraka po kilogramu. Tako se to kreće. Tek da se troškovi pokriju.

– Ne znam, puno košta, tu samo glavnica se pokrije. Ako vodiš računa možeš sastaviti tek kraj s krajem, ako nešto izgrađuješ, ili neku mašinu kupuješ ne možeš. Moraš se zadužiti – priča Mišo, govoreći kako je sada stanje puno bolje nego prije.

Voda je konačno prošle godine stigla sa Vulina, a problema ponekad imaju još samo sa strujom. Teški uslovi života, i vječita borba sa vremenskim neprilikama ipak su natjerali su mnoge da odustanu od bavljenja stočarstvom na Manjači, ponavlja Dragomir Savanović.

– To slabo prihavata narod, te ovce. Šta ja znam. A nije da se ne može zaraditi. Ko hoće raditi, može i zaraditi. Nema hljeba džabe. Ko god radi mora imati kruha – zaključi Dragomir.

Na kraju nam reče da su zime na Manjači nekada trajale od Tomina do Đurđeva dana. Posljednjih par godina sve su kraće. Ipak, ne treba se zamajavati, prava zima tek sada stiže reče nam stari pastir sa Manjače, pozdravivši nas i uputivši se ka stadu svome, dok planinski vrhunski silno, silno odjekuju.

(srpskacafe)