Vladika Sava, vikar episkopa banjalučkog: Onaj koji svoj život obogati Hristom, obogaćuje ga smislom

Pravoslavni hrišćanin nema opasnosti od gubljenja svog identiteta. Jer će u Crkvi sačuvati, ili ako ga je izgubio, naći svoj identitet, makar on bio i teritorijalni, u smislu naše svete zemlje Kosova i Metohije, Republike Srpske. To čuvamo u Crkvi. Jezik, pismo, vjeru. Jer čuvajući i živeći vjeru, čovjek se širi.

Rekao je ovo u velikom vaskršenjem intervjuu za portal Banjaluka.net episkop marčanski Sava, vikar episkopa banjalučkog.

– Sve što izgradimo kroz i u Crkvi i pravoslavlju traje vječno. Zato Vladika Nikolaj kaže: “Sve što radiš, vezuj koncem za nebo”. To je doprinos Crkve. Ona poziva na mir, dijalog, prevazilaženje sukoba, moli se za sve žrtve na cijelom svijetu – kazao je episkop Sava, koji je u maju prošle godine izabran za pomoćnika episkopa banjalučkog Jefrema.

RAZGOVARAO: Aleksandar Stojanović

Približava nam se Vaskrs, praznik nad praznicima, osnov i stub naše vjere. Vidimo da je u današnje vrijeme u čitavom svijetu došlo do krize vrijednosti. Kako nam tajna vaskrsenja Gospodnjeg može pomoći da u ovo vrijeme, da tako kažemo, ostanemo normalni?

Episkop Sava: Vaskrsenje je svakako praznik nad praznikom, odnosno najveći praznik koji proslavljamo. Iako kažemo da je jedan od najvećih, u stvari je najveći praznik. Zato što nam on suštinski pokazuje koji je smisao dolaska Boga na svijet. To je da čovjeka koji je pao, koji je otpao od Boga i time uveo u svoje postojanje smrt i konačnost i kraj postojanja, i samim tim i grijeh, i slabost i bolesti, Hristos je svojim vaskrsenjem pobijedio sve to što čovjeka čini ranjivim i konačnim.

Dakle, Vaskrs je uništenje smrti i praznik života. Života koji počinje vaskrsenjem Hristovim i trajaće u vječnosti zajedno s Njim.

Svaki hrišćanin, Crkva generalno, ali onda i društvo u cjelini iz praznika vaskrsenja u stvari izvlači upravo tu pouku i taj zaključak da mi kao ljudi nismo stvoreni da bismo jednog dana nestali ili da bi ono dobro što radimo nestalo, nego naprotiv – da bismo živjeli vječno. Da svaki dobri trag koji ostavljamo iza sebe u stvari je trag u vječnosti i ostaje kao plod naše kreativnosti, naših razmišljanja, naših ruku djelo.

Vladika Nikolaj je rekao “da mi ne čekamo bolja vremena, nego Hrista”. Imamo i kosovski zavjet, koji nam je ostavljen kao narodu da nije poraz poraz na zemlji, nego da je pobjeda to što nastavljamo živjeti dalje, nakon ovozemaljske smrti. Koliko je Vaskrs utkan u srpski narod?

Episkop Sava: Pa srpska kultura je generalno kultura hrišćanskih naroda, kultura koja je nastala na Jevanđelju. Sve ono što je nastalo u našem narodu izvire iz Jevanđelja. To su naši međuljudski odnosi, to su odnosi čovjeka kao tvorevine sa Tvorcem, sa Bogom, to su i međunarodni odnosi. Sve počiva na Hristovom učenju i na Jevanđelju.

To što smo se danas procesom sekularizacije odvojili od Jevanđelja, ne znači da možemo lako da izvučemo tepih ispod svojih nogu i da prenebregnemo činjenicu da naša kultura i sve ono što kultura obuhvata, počiva na Jevanđelju. Otuda ta kultura počiva na tezi, na uvjerenju, na vjerovanju, da je Hristos sve i sva. Da je Hristos izvor postojanja ljudskoga i svega onoga što čovjek stvara i što jeste, ali i krajnji cilj.

Otuda Vladika Nikolaj kad kaže: “Mi čekamo Hrista, a ne bolje vrijeme”, govori o tome da vremena nikad nisu bila laka. Pred praznik Vaskrsenja Gospodnjeg imamo Strastnu nedjelju, dane kada je sam Hristos stradao, kada je od najbližih učenika predan, kada je uhapšen zato što je nekima smetalo njegovo djelo u narodu, djelo koje je bilo spasonosno, na kraju je stradao. Osuđen, na najteži način sramoćen, pljuvan, izrugivan i na kraju raspet, na najsramniji način na krst. Krst je bio simbol srama, na krstu su se raspinjali najveći razbojnici.

Dakle, ni u njegovo vrijeme, ni kada je On hodio zemljom, nisu bila dobra vremena. Naprotiv, možemo reći da je to moment, kako kaže otac Justin, kada je čovjek ubio Boga na zemlji.

Hristos kaže: “Ako i mene goniše, i vas će goniti”, svojim učenicima. Dakle svako vrijeme poslije njega je teško, ima svoje izazove i rijetko kad su bila vremena u kojima je čovjek u potpunosti bio slobodan u svakom segmentu života.

Zato ta izreka vladike Nikolaja nam objašnjava da je Hristos cilj našeg života, odnosno ono što nam on nudi, a to je spasenje i vječni život. Vječni život u Hristu.

Znamo da ovaj ovdje život u svijetu stvorenom nije savršen i da je veoma težak, prepun raznih iskušenja, bolesti. Rijetko ko ima srećan život, da nije bilo kojom tegobom opterećen. Onaj koji svoj život obogati Hristom, svoj život u stvari obogaćuje smislom. I onda cilj tog i smisao takvog života je u stvari konačni susret sa Hristom.

Hrišćani taj susret već osjećaju i doživljavaju u crkvi, na svetoj liturgiji, ali se njemu nadaju. Malo me to podsjeća i na onu ranohrišćansku izreku da “hrišćani jesu u svijetu, ali nisu od ovog svijeta”. I da naša otadžbina nije ovdje na zemlji, nego na nebu.

Hrista je raspeo narod. Rulja je uzvikivala: “Raspni ga, raspni ga”. Pilat, simbol vlasti, samo je oprao ruke. Političari i danas peru ruke. Koliko je važno da ne idemo za ruljom, nego da ostanemo svoji, da razmišljamo?

Episkop Sava: Očigledno da je manipulacija masama oduvijek bila na snazi. To vidimo i u činjenici ne samo da su uzvikivali: “Raspni ga, raspni ga”. Isti ti ljudi ili većina tih ljudi su nekoliko dana ranije govorili, dočekujući Hrista u Jerusalimu, “Osana sinu Davidovu, blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje”.

Dakle, čovjek da bi bio autentičan u stvari treba da ima zdravo rasuđivanje. Kao oni koji su bili u masi, koji su dočekivali Hrista u Jerusalimu, uzvikujući: “Osana, blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje”, ali se u momentu stradanja Hristovih nisu poveli uzvicima mase, nego su ostali, prepoznali u stvari ko je Hristos, prepoznali spasitelja svijeta u njemu i do kraja ostali pod njegovim krstom.

Bilo ih je malo. Neki su se razbježali zbog straha od Judeja, a oni najhrabriji su ostali. Međutim, i oni koji su otišli iz straha su vidjevši vaskrsenje Hristovo, vidjevši Njega koji se javljao svojim učenicima poslije vaskrsenja, vratili se na put vjere.

Apostol Petar, koji se tri puta odrekao Hrista, se pokajao. Pa čak se kaže da se i Juda pokajao Hristos bi mu oprostio, zato što Bog ne može drugačije nego da oprašta.

Bog nikoga ne odbacuje, nego je došao u svijet upravo da bi svaki koji se pokajao i povjerovao bio spasen.

U vremenu smo pojačanih sukoba. Kako Crkva da sačuva mir među ljudima. Patrijarh i Sabor su se pomolili za sve stradale, za mir. Kako ostati hrišćanin u ovom vremenu, a sačuvati ono najvažnije – identitet, simbole i teritoriju, prvenstveno mislim na Kosovo i Metohiju.

Episkop Sava: Na prvom mjestu, molitvom i bogosluženjem. To je osnovni zadatak Crkve. I kada odemo na svetu liturgiju prve riječi koje čujemo su: “U miru Gospodu se pomolimo, za višnji mir i spasenje duša naših, za mir cijeloga svijeta i jedinstvo svih”. Sveta liturgija protiče bezbroj puta pominjući mir, sve do završetka liturgije koja završava: “U miru iziđimo”. Jedna od osnovnih molitava je molitva za mir.  Ne samo politički, nego unutrašnji, sa sobom, Bogom, bližnjima. To je prvi i osnovni zadatak.

Stoga možemo reći da onaj ko je pravoslavni hrišćanin nema opasnosti od gubljenja svog identiteta. Jer će u Crkvi sačuvati, ili ako ga je izgubio, naći svoj identitet, makar on bio i teritorijalni, u smislu naše svete zemlje Kosova i Metohije, Republike Srpske. To čuvamo u Crkvi. Jezik, pismo, vjeru. Jer čuvajući i živeći vjeru, čovjek se širi.

Sve što izgradimo kroz Crkvu i pravoslavlje traje vječno. Zato Vladika Nikolaj kaže: “Sve što radiš, vezuj koncem za nebo”. To je doprinos Crkve. Ona poziva na mir, dijalog, prevazilaženje sukoba, moli se za sve žrtve na cijelom svijetu.

Često nas pitaju ljudi iz dijaspore: “Kako da sačuvamo djecu da ostanu Srbi?”. I uvijek je odgovor: “Sačuvaj ga da bude pravoslavan”. Jer ako ga budeš učio da bude Srbin namećući mu jezik, kulturu, folklor, on će to da trpi do nekog uzrasta kada će otići sa svojim drugarima Nijemcima, Francuzima, a neće kod djeda i babe u Srbiju ili Republiku Srpsku.

Postoji tendencija u nekim narativima da se može biti Srbin bez pravoslavlja. A patrijarh Porfirije često kaže da nam je “ime pravoslavno, a prezime srpsko”

Episkop Sava: Ako ga sačuvaš da je pravoslavni hrišćanin, onda će on biti Srbin gdje god je u svijetu. Autentično svjedočenje hrišćanstva je osnov i ključ za sve. Sve drugo, može imati smisla samo ako je plod toga. A ako je zamjena, onda mislim da nema uspjeha.

Možemo li reći da je Pravoslavna crkva smetnja onome što danas nazivamo novi svjetski poredak?

Episkop Sava: Hristos je smetnja svakom novom svjetskom poretku koji želi da na zemlji uspostavi čovjek. Zato što je Hristos onaj koji okuplja i sabira. Crkva je Tijelo Hristovo, kojoj je glava sam Hristos. Kao što u jednom tijelu, ako nemate neki dio tijela, to tijelo ne funkcioniše potpuno normalno. Tako postoje i težnje da se osakati Tijelo Hristovo, odnosno Crkva Božija.

Zato je Crkva zajednica koja objedinjuje ljude, objedinjuje u svakom dobru i vrlini. Hristos nas uči da opraštamo i izlazimo u susret bližnjem. S te strane, moguće je da je Crkva prepreka onima koji žele da razjedinjuju i da na taj način vladaju.

Drugi dio intervjua čitajte sutra na našem portalu, a vladika Sava govorio je o duhovnom životu i obnovi Eparhije banjalučke, izazovima Crkve u današnja vremena, modernim tendencijama, društvenim mrežama, medijima…