Zaboravite Etnu i Jeloustoun, najveća prijetnja vreba od skrivenih vulkana na koje smo zaboravili
Foto: Pixabay/Ilustracija
Najveća buduća globalna vulkanska katastrofa vjerovatnije će doći od vulkana koji djeluju uspavano i jedva da se prate, nego od poznatih vulkana kao što su Etna na Siciliji ili Jelouston u SAD.
Često zanemareni, ovi “skriveni” vulkani eruptiraju mnogo češće nego što većina ljudi misli. U regionima kao što su Pacifik, Južna Amerika i Indonezija, erupcija vulkana bez ikakve zabilježene istorije dešava se svakih sedam do deset godina. A njihovi efekti mogu biti neočekivani i dalekosežni.
#HayliGubbi — a once-dormant shield volcano in Ethiopia’s Afar Rift — has exploded to life. Its ash plume soared to 45,000 ft, signaling a rare, high-energy event in a volcano with no known eruptions for millennia.
Visualized: @NASAEarth
#NASA #worldview https://t.co/Tg217OWotj pic.twitter.com/BBPyaUjAzz— Worldview Earth Data (@WED_explorer) November 23, 2025
Jedan vulkan je upravo to i učinio. U novembru 2025. vulkan Hajli Gubi u Etiopiji eruptirao je prvi put u zabilježenoj istoriji (najmanje u posljednjih 12.000 godina za koje znamo). Oblak pepela vinuo se 13,5 kilometara u nebo, a vulkanski materijal padao je u Jemenu i dospio u vazdušni prostor iznad sjeverne Indije.
Ne treba mnogo u prošlost da se ide po još jedan primjer. Godine 1982, malo poznati i nepraćeni meksički vulkan El Čičon eksplodirao je nakon vijekova mirovanja. Ova serija erupcija zatekla je vlasti nespremne – vrele lavine kamenja, pepela i gasa sravnile su ogromne dijelove džungle. Rijeke su bile pregrađene, zgrade uništene, a pepeo je pao čak do Gvatemale.
Kako je El Čičon izgladnio Etiopiju
Više od 2.000 ljudi je poginulo, a 20.000 raseljeno u najgoroj vulkanskoj katastrofi u modernoj istoriji Meksika. Ali katastrofa se nije završila u Meksiku. Sumpor iz erupcije stvorio je reflektujuće čestice u gornjoj atmosferi, hladeći sjevernu hemisferu i pomjerajući afrički monsun na jug, što je izazvalo ekstremnu sušu.
To bi samo po sebi stavilo na probu otpornost i mehanizme suočavanja bilo kog regiona. Ali kada se to poklopilo sa ranjivim stanovništvom koje je već trpjelo siromaštvo i građanski rat, katastrofa je bila neizbježna. Glad u Etiopiji, i većem dijelu Istočne Afrike, od 1983. do 1985. odnijela je, procjenjuje se, oko milion života. Ovo je skrenulo globalnu pažnju na siromaštvo kroz kampanje poput “Live Aid”.
Malo koji naučnik, čak i u oblasti nauka posvećenih proučavanju Zemlje, zna da je udaljeni, malo poznati vulkan djelimično doprinio ovoj tragediji.
Vulkan El Čičon
Uprkos ovim lekcijama, globalna ulaganja u vulkanologiju ne prate rizike: manje od polovine aktivnih vulkana se prati, a naučna istraživanja i dalje nesrazmjerno fokusiraju pažnju na nekoliko dobro poznatih vulkana.
Postoji više objavljenih studija o jednom vulkanu – Etni – nego o svih 160 vulkana Indonezije, Filipina i Vanuatua zajedno. To su neke od najgušće naseljenih vulkanskih oblasti na Zemlji, ali i najmanje poznate.
Najveće erupcije ne utiču samo na zajednice oko njih. One mogu privremeno da ohlade planetu, poremete monsune i smanje prinose usjeva u čitavim regionima. U prošlosti su takve promjene doprinosile gladima, epidemijama i krupnim društvenim potresima, ali naučnicima i dalje nedostaje globalni sistem za predviđanje ili upravljanje ovim budućim rizicima.
Da bi u tome pomogli, profesor Majk Kesidi i njegove kolege sa Univerziteta u Birmingemu, nedavno su pokrenuli Globalnu alijansu za rizik od vulkana, organizaciju koja se bavi preventivnom pripremljenošću za erupcije visokog uticaja.
Sarađujemo sa naučnicima, donosiocima odluka i humanitarnim organizacijama da bismo istakli zanemarene rizike, ojačali kapacitete praćenja tamo gdje je to najpotrebnije i podržali zajednice prije nego što do erupcija dođe.
Rano djelovanje, umjesto reagovanja tek nakon što katastrofa udari, najbolja je šansa da se spriječi da sljedeći “skriveni” vulkan postane globalna kriza.
Zašto su “tihi” vulkani najopasniji
Pa zašto vulkani ne dobijaju pažnju srazmjernu svom riziku? Djelimično, to se svodi na predvidljive ljudske kognitivne pristrasnosti. Mnogi ljudi pretpostavljaju da će ono što je bilo tiho ostati tiho (pristrasnost normalnosti). Ako je vulkan dormantan (uspavan) generacijama, instinktivno se smatra bezbjednim.
Vjerovatnoća nekog događaja često se procjenjuje na osnovu toga koliko se lako primjeri mogu prizvati u svijest – ova mentalna prečica poznata je kao heuristika dostupnosti. Poznati vulkani ili erupcije, poput islandskog oblaka pepela iz 2010, djeluju poznato i prijeteće, dok udaljeni vulkani bez nedavnih erupcija gotovo da uopšte ne postoje u našim mislima.
Ove pristrasnosti stvaraju opasan obrazac: najviše ulažemo tek nakon što se katastrofa već dogodila (pristrasnost reagovanja). El Čičon, na primjer, počeo je da se prati tek poslije katastrofe 1982. Međutim, tri četvrtine velikih erupcija (kao El Čičon ili većih) dolazi iz vulkana koji su bili tihi najmanje 100 godina i zato dobijaju najmanje pažnje.
Priprema za erupcije mora biti proaktivna, a ne reaktivna. Kada se vulkani prate, kada zajednice znaju kako da reaguju i kada je komunikacija između naučnika i vlasti efikasna, hiljade života može biti spaseno.
Na ovaj način katastrofe su izbjegnute 1991. (na vulkanu Pinatubo na Filipinima), 2019. (na vulkanu Merapi u Indoneziji) i 2021. (na La Sufrijeru na karipskom ostrvu Sveti Vinsent).
Da bi se ovi jazovi zatvorili, svijet mora da preusmjeri pažnju na nedovoljno praćene vulkane u regionima kao što su Latinska Amerika, jugoistočna Azija, Afrika i Pacifik – mjesta gdje milioni ljudi žive blizu vulkana koji imaju malo ili nimalo istorijskih zapisa. Upravo tu leži najveći rizik, i tu čak i skromna ulaganja u praćenje, rano upozoravanje i pripremu zajednice mogu spasiti najviše života, prenosi RTS.
Oznake: vulkan
