ZAGREB POSLIJE BANDIĆA: “Možemo” za sad ne može

PIŠE: Vedran Salvia

Zagreb se nikako ne može iskobeljati iz kaljuže koju je ostavio Milan Bandić.

Nije to ništa nelogično, baš naprotiv. Iza Zagreba je dvadesetogodišnja vladavina omeđena klijentelizmom i korupcijom, nekakvom imitacijom politike, ustvari politikom zasnovanom na plemensko-rodovskom sistemu.

No, baš da će smijenjeni član Uprave Holdinga Ante Samodol reći da je bivši gradonačelnik negdje gore uživao gledajući novu sljedbu i stare navike iz svog bivšeg ureda, dakle da će se “modus operandi” nove zagrebačke vlasti na čelu s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem dovesti u vezu s onim koji sad konsenzusom spada na čelo kolone nečastivih spada u veću ironiju politike.

Problem je što ta ironija može biti opasna po zagrebačke građane.

Upravo je Tomašević sa svojim Možemo bio jedan od onih koji su inzistirali na tezi o Bandićevoj politici kao crnom mraku u kojem on i “možemovci” poput njega sa svojim svijetlim i čednim licima toliko pate, a sad su, eto, uspoređeni s Bandićem.

Suočavanje s realnošću

Ali, tako to jest kad dođe do suočavanja s realnošću u tjednu u kojemu se za Možemo dogode dvije afere, ona oko Holdinga i Srebrnjaka.

Može se riječ afera nekome učiniti preteška, nitko ništa nije ukrao ili pronevjerio, no u etičkom smislu, onome na kojemu sam Tomašević inzistira, dakle kriterij moralne izvrsnosti sam sebi je postavio, radi se o ozbiljnom proklizavanju.

Prvo, gradonačelnik je sam, bez natječaja, postavio Nikolu Vukovića za šefa Uprave Zagrebačkog holdinga te Antu Samodola za njenog člana. Nakon manje od četiri mjeseca ih je smijenio. Kazao je novinarima da su oni “teško surađivali s novim članovima, teško su surađivali s članovima Nadzornog odbora, a u konačnici i s nama”.

Spomenuti istup Samodola, koji je na svom blogu pisao o ovome, baca nešto drugačije svjetlo na slučaj. Samodol je tako iznio cijeli niz optužbi o funkcioniranju nove gradske uprave, u jednom trenutku ih nazvavši i amaterima i nesposobnima, spominjući atmosferu konspirativnosti i skrivene namjere te ističući kako Tomašević ne zna što potpisuje.

Savjest kao argument

Možemo se uopće prvog dana nakon istupa Samodola nije oglasio, a danas je konferenciju za novinare održao Tomašević, koji je govorio, eto, o savjesti i odlučnosti, kao da su to argumenti političke kategorije.

No nije on stao samo na tome, govorio je i da ga se može tužiti ako je što bilo protuzakonito te da ne misli trošiti vrijeme na objede. Pri tome, pozvao je da se utvrdi je li u sukobu interesa, dakle pozvao je neka to utvrde institucije. Polubandićevski istup, nema što.

Slučaj Srebrnjak

Tu je i slučaj Dječje bolnice Srebrnjak, gdje je Tomašević postavio Upravno vijeće, koje je, pak, za ravnatelja izabralo Darka Richtera. Radi se o doktoru koji je postao zvijezda “forwarduša” sa svojim ciničnim odgovorima pacijentima na jednom zdravstvenom forumu, a koji je i nakon svog imenovanja trabunjao o “Posljednjem sudu” i komunističkim zločinima. Povrh svega, čovjek je to koji je govorio da je umjetna oplodnja neka vrsta silovanja u epruveti.

U zapadnim društvima takvo nešto, dakle, da na čelo ustanove koja se bavi liječenjem djece dolazi onaj koji očito diskriminira djecu po tipu začeća je skandalozno. Tomašević je rekao da je taj izbor zakonit.

Takav legalist, eto, nije bio kad je bez natječaja zaposlio čelne osobe Holdinga. Richter se u konačnici ipak povukao, ali u ustima je ostao gorak okus.

Transparentnost i moral

Sukus problema su upravo neujednačeni kriteriji, a naročito jer se Možemo cijelo vrijeme poziva na transparentnost i moral, a u praksi amaterski ispada u prvim krivinama.

Tomašević je tako i nakon prvog kruga izbora govorio o zelenijem, pravednijem, transparentnijem gradu, isto tako je i u kampanji, kao i sve ove godine unazad, pričao o drugačijem pristupu gradskoj problematici. Govorio je o otvorenostima i dinamičnostima, održivostima…

Moral u razvijenoj politici je sekundaran, moral i čast su kategorija u feudalnim društvima i samostanima, dok u politici postoji vizija i program, dakle ekonomski, financijski, pravni i drugi potencijali i odnosi među njima, a tamo gdje program završava, počinje moral i mesijanstvo.

Prigrlio mesijanstvo

Čini se da je tu neku vrstu mesijanstva prigrlio i Tomašević. Pitanje je samo koliko smišljeno, a koliko je samo upao u te cipele budući da se Zagreb umorio od dvadesetogodišnje rodijačke politike Milana Bandića i htio je tipa koji neće samo čarobnim štapićem riješiti sve probleme koje grad muče, već koji će biti i sušta antropološka suprotnost onoga kojega je sumnjičio USKOK, kojem se sudilo u nekoliko procesa, koji je uostalom sjedio u istražnom zatvoru.

Kad se već izborio da bude taj, a dalek je put Tomašević prevalio – je li potreba baš da u maniri jednostranačkih režima njegova zamjenica Danijela Dolenec objavljuje fotografiju Poglavarstva, gdje je jedino preostalo uključeno svjetlo ono u uredu Tomislava Tomaševića, a njegova zamjenica u objavi piše: “Mirno spavaj Zagrebe”?

Zagrebačka stvarnost je grozna

Stvarnost glavnog grada je grozna, takvom ju je učinio Milan Bandić, kojega su SDP i HDZ uredno servisirali. Ta rupa čiji je glavni reprezent bio bivši gradonačelnik dvadesetak godina se produbljivala i proći će jako puno dok stvari ne postanu iole bolje. Jednostavno, neprolazni su to ostaci Bandićeve vladavine.

I sad, nakon pola godine postaje jasno ono što treba biti jasno od početka.

Nema mesije, nema spasitelja, problemi koje je Zagreb nakupio u 20 godina ne rješavaju se preko noći, a najmanje proklamiranom političkom svetosti i vikanjem o moralu i poštenju ili komunikacijom kakvu je gajio i sam Bandić.

Orwell svoju Životinjsku farmu, u kojoj životinje preuzimaju vlast nad ljudima na jednom posjedu, završava riječima da je ”postalo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek”. Tiče se to i toga da u sistemima i oni najpošteniji nekad ne mogu doći do izražaja, jednostavno jer su sistemi ti koji su kvarni, u stanju su utopiti i poštenje i moral ili čestitost.

Zato snalaženje ili nesnalaženje u tako kompleksnom i dubinski korumpiranom sistemu poput zagrebačkog nema puno veze s etikom i pozivanjem na moral, ali ima sa sposobnošću.

A to je ono gdje Možemo, barem zasad, ne može.

(index.hr)