Zakletva 3 đaka steže srce “Čuvaćemo školu i kada je zatvore”

Četvorogodišnja škola u Trnavi kod Užica prijeti da ostane prazna.

Pakosno joj se smiješi katanac koji je Srbijom zamandalio mnoge seoske škole.

U četvrtak je pred njenom drvenom kapijom, za utjehu i u inat sudbini, poslije kiše pala i đačka zakletva: „Čuvaćemo našu školu i kada je zatvore!“

Tihim i iskrenim dječjim glasom, ali odlučno, prkosno hajdučki, zavjetovali su se svi osnovci: Prvakinja Teodora Nikolić, njen dvije godine stariji brat Mihailo i Dimitrije Aleksić, takođe trećak. Sunčica Lazić, predškolac, silom prehlade taj dan ostala je kući. Ionako je još mala da bi razumjela zbog čega su stariji đaci jednu na drugu poslagali šake i pogledali se u oči, piše Blic.

Njih četvoro jedini su učenici izdvojenog odeljenja OŠ „Miodrag Milovanović Lune“ iz Karana, a njihova Trnava selo nakraj Lužničke doline gde se plodna ravnica iz njiva već podigla u šumu, brda, preko kojih se graniče Užice i Kosjerić, gdje se za stadima ovaca poštapa star narod zazirući od čopora pasa lutalica.

Samo onih znaju kakvi su ih žmarci obuzeli u tom trenu, tek zakletvi od koje se steže srce posvjedočili su učiteljica Jasmina Drašković, stari, penzionisani učitelj Milija Mićo Kostić (76) koji je iz ove škole izveo generacije i generacije đaka, i pomoćna radnica Ljiljana Damljanović.

-Volimo učiteljicu Jasminu, ona nam je kao član porodice. Cijelo selo po dobrom zna učitelja Mića, legendu, predavao je i mom ocu i djedu. Teta Ljilja ne da ništa da nam zafali – govorio je Mihailo Nikolić.

Za dvije jeseni on i Dimitrije će nastavu pohađati u matičnoj školi u Karanu, šest kilometara odavde. Iz nje kolege s vremena na vrijeme najave Jasmini da posjetiti nju i njene đake. „Požurite dok se škola ne zatvori“, odgovori im ona.

Dva trećaka okrenuta su prema velikoj tabli. Ispred male je klupa prvakinje. Iza njenih leđa je kutak za predškolca. Svi đaci su u jednoj od dvije školske učionice.

– Dvanaest godina sam učiteljica u OŠ „Miodrag Milovanović Lune“, a možda sam samo dvije-tri godine radila sa „čistim“ odjeljenjem. Sva ostala su bila mješovita. U odjeljenju sam imala najviše 13 đaka. Svake godine učenika je sve manje, spadosmo na ova četiri. Nisam vjerovala ni da će ih ovoliko ostati – ispričala je Dušica, meštanka Trnave.

Njen zemljak i stariji kolega, sa kojim je radila i sa kojim se druži, sa izuzetkom jednog polugodišta cijeli radni vijek je proveo u Trnavi. Punu 41 godinu učio je đake do četvrtog razreda. Tužno, reče Milija Mićo Kostić, na spomen da škola danas ima samo četiri đaka. Kada je on počinjao bilo ih je 70, uz njega je radio još jedan učitelj. Njegova učionica danas služi za svetosavske priredbe.

– Tužno, a biće još tužnije. Škola je imala kuhinju, stan za drugog učitelja, iz dvorišta se selom razgledala dečja graja. U učionici u kojoj su danas đaci su svake subote organizovane igranke na koje su dolazili mladi iz Trnave i okolnih sela, sve dok nije napravljen Dom kulture. Ima dvadeset i kusur godina kako on ne služi ni čemu – stigla seta nekadašnjeg učitelja.

Pohvalila se Jasmina da škola u Trnavi, uprkos svemu, po opremljenosti ne zaostaje za onima sa više đaka, spomenula da je prošle godine dobila donaciju za stolariju od Nikole Pančića, čija pokojna majka je bila ovdašnji učenik. Za koju godinu, nadovezao se Mićo Kostić, prazna škola ostaće selu kao spomenik sa novom stolarijom.

Jedini adut da škola opstane sve dok ima ijednog đaka, složili su se oboje, je njena udaljenost od Karana. Sunčica Lazić živi četiri kilometra u pravcu Kosjerića, svih 10 od karanske osmoljetke. Hoće li imati na umu prosvjetne vlasti?

U sjećanjima na đačke dane Mihaila Nikolića i Dimitrija Aleksića ostaće da su učiteljicom Jasminom igrali fudbal.

– Prošle godine uz dvije djevojčice imala sam i pet dječaka kojima je za partiju nedostajao šesti. Bila sam ta, u ulozi golmana. I ja njih doživljavam kao svoju porodicu – objasnila je učiteljica.

Ne da popuni broj, nego iz bliskosti sa djecom, svojih dana školskim igralištem loptu je šurirao i učitelj Mićo. Sa njim i seoski sveštenik koji je u školi radio kao nastavnik vjeronauke.

Kao Lužnička dolina otegla se priča učitelja o školi nekada i sada…

– Razlilka je i što je onda bilo pruta po šakama uz blagoslov roditelja. Kada sam počinjao da radim govorili su: „Ti ga bij u školi ako nije dobar, a ja ću kući“. Pred penziju promijenila se ploča: „Nemoj slučajno da povisiš glas i poprijeko ga pogledaš, on to ne voli“. Najveće zlo današnjice su telefoni. Da se pitam zabranio bih ih u školi – ispričao je učitelj Mićo.

Učitelj MićaKad treba štošta organizovati po selu – njega zovu. Učenom i rječitom povjere mu pisanje posmrtnih govora. On je svoj napisao i kad mu bude vrijjeme čitaće ga Jasmina. Kostić piše i pesme.

– Penzioner je kao trula kruška, kao neispravna puška, kao prazna krofna, kao babina patofna – počinje njegova „Penzionerska ironija“.

A đačka ironija je…

– Današnji đaci imaju sve što mi nismo, putuju, maze ih, pošteđeni su… A opet su nezahvalni – objasnio je.

– Čuvaćemo školu i kada je zatvore, i kad poslije nas u njoj više ne bude đaka. Igraćemo se u njenom dvorištu i sjećati djetinjstva – rekoše djeca.

Put će ih preko Karana voditi do srednjih škola u Užicu, poslije možda do fakulteta. Istim su otišle mnoge generacije đaka Milije Kostića i Jasmine Drašković. Malo njih se vratilo selu.

I Mićo je htio da ode, ali ga je, jedinca, otac ostavio kući. Jasmina nije. Željela je da bude učiteljica na selu.

(A.M.)