Zapisi iz arhiva: Drugo gostovanje Aleksandra Aleksandroviča Aljehina u Banjaluci
Senzacionalni gubitak titule svjetskog šahovskog šampiona u meču protiv Holanđanina Maksa Evea nije umanjio interesovanje javnosti za drugu jugoslovensku turneju Aleksandra Aleksandroviča Aljehina.
Ona je započela 5. aprila 1936. u Novom Sadu, a nastavila se 7 – 9. aprila u Osijeku, Subotici i Beogradu. Aljehin je iz Beograda trebalo da nastavi za Sarajevo i Banjaluku, ali su organizatori, rukovođeni potrebom podsticanja razvoja šaha u južnim krajevima, promijenili plan i ugovorili simultanku u Skoplju. Onda je itinerar promijenio sam Aljehin, pa je 10 – 16. aprila bio u Bugarskoj. Potom su mu se po drugi put žestoko suprotstavili Beograđani, a onda i Sarajlije. Pritisnute besparicom, Sarajlije su otkazale domaćinstvo. Stvar je spasio Aljehin odlučivši da nastupi besplatno, jer je “želja njegove supruge da posjeti Sarajevo i Bosnu radi orijentalnih motiva koji će njoj kao amaterskoj slikarki biti posebno nadahnuće”. To nije bila laka odluka. Simultane egzibicije bile su osnovni prihod velikih igrača. Dvojica najvećih, Aljehin i Kapablanka, igrali su ih bez zastoja. Za Kapablanku je pedantno zabilježeno da je odigrao 14.334 partije, dok se za Aljehina zna da je odigrao više od hiljadu simultanki.
Nakon toga je Aljehin prosto pregazio Dubrovčane i Splićane. Kada je trebalo da najbržom jugoslovenskom linijom (“24 sata ako dobro ide…”) doputuje u Banjaluku, plan je još jednom promijenjen. Aljehin je gostovao u Karlovcu, a onda u Celju i Ljubljani. Tamo mu je bilo veoma “vruće”. Pretrpio je čak osam poraza, dok je 17 Ljubljančana izborilo remi.
Za sve simultanke važili su isti uslovi: 2.000 dinara honorara, plaćen hotelski smještaj i hrana te troškovi puta. Na simultanoj produkciji moglo je da učestvuje najviše 40 igrača, ali je u toku turneje napravljeno par izuzetaka. Partije naslijepo i hendikep mečevi sa 8 – 10 učesnika su posebno ugovarani i honorisani.
Sticaj okolnosti je htio da, umjesto planiranog 17. aprila, Aljehin u Banjaluku stigne tek 1. maja 1936.
Domaćini su za mjesto održavanja simultanke odabrali ono najluksuznije što su imali – hotel “Palas”. Prijava za učesnike simultanke utvrđena je u iznosu od 25, a cijena ulaznice 10 (za đake pet) dinara. Kad su sve “stavili na papir”, domaćini su shvatili da se iz tih izvora ne mogu podmiriti troškovi. Našavši svoj interes u ovoj predstavi, sa velikih hiljadu dinara stvar je pogurala Banska uprava.
Klub je 1. aprila 1936. preko “Vrbaskih novina” pozvao u pomoć građane, a od bratskih klubova u Gradišci i Prijedoru je zatraženo da se izjasne da li žele da učestvuju na Aljehinovoj simultanci.
Poziv je upućen i na adresu kluba u Bihaću. Pri tom se mislilo na geometra Josipa Klajnmajera, koji je pet godina ranije u Banjaluci zadužio Aljehina, ali do ponovnog duela nije došlo. Klajnmajera je služba odvela u Novi, a Bišćani nisu imali dostojnog predstavnika.
Dekor za veliku predstavu bio je spreman.
Nešto prije 20 časova, koji tren pred početak seanse, Aljehin je sišao u hotelski restoran. Biranim riječima obratio mu se dr Pero Stjepanović, predsjednik Banjalučkog šahovskog kluba:
“U istoriji šaha njegovo ime predstavlja epohu. Niko kao on nije tako duboko ušao u ovu lijepu kraljevsku igru, niko kao on nije s većom virtuoznošću vladao neiscrpnim vrelom kombinacija i obrta kojima se ova igra odlikuje.
Svojom igrom on drži sav šahovski svijet u najvećoj napetosti. Sav se svijet divi njegovoj igri i u njoj vidi premoć genija, možda najvećeg šahovskog genija svih vremena i naroda…”
Aljehin je uzvratio na ruskom:
“Zahvalan sam na srdačnom dočeku u Banjaluci, kao i u cijeloj Jugoslaviji. Srećan sam što sam u stanju da po drugi put dođem u bratsku zemlju, u čijoj se sredini nipošto ne osjećam stran. Pred svima vama izjavljujem da ću se boriti za prvenstvo svijeta da bih sačuvao slovenstvu prvenstvo u šahu…”
Svojevrsno iznenađenje priredili su nepoznati omladinci: pored svake od 40 šahovskih tabli postavljen je crveni karanfil.
Nakon sedmočasovne borbe u subotu, 2. maja, u četiri ujutro inž. Aleksandar Mordvinov, rukovodilac seanse, objavio je rezultat. Šampiona su pobijedili Stjepan Pavlić, Zvonimir Jesih, Kemal Hadžiomerspahić i Velimir Stojnić, a remizirali Nikica Pavlić, Branko Jovanović, Stjepan Salamon, Svetozar Zeljković, Martin Robotić, Emil Herman, Tone Filanović, Strahinja Savinović, Risto Misita i Franjo Kufner.
Krajnji rezultat – 26 poraza, 10 remija i četiri pobjede – povoljan je za domaćine. Mogao je da bude i bolji da Nikica Pavlić i Branko Jovanović nisu prokockali izgledne pozicije.
(Zoran S. Mačkić, arhivski savjetnik Arhiv Republike Srpske)
