Zašto ćuti Radovanova Srpska demokratska stranka?
Piše: Milovan Bjelica
Odluka da se Radovan Karadžić pošalje u Veliku Britaniju jednaka je smrtnoj kazni. Nije Radovan dobio presudu i nije u zatvoru zbog toga što je pucao, već zbog toga što je bio na čelu pokreta svoga naroda! Pokreta koji je odbranio srpski narod i utemeljio Republiku Srpsku!
Ne iznenađuje me što su tokom suđenja svi ćutali i što nisu bar deklarativno podržavali odbranu našeg prvog predsjednika, što su se poigravali njegovim imenom te stavljali i skidali table, nije mi iznenađenje ni što sada ćute kada ga šalju u zatvor u Velikoj Britaniji čime mu doživotni zatvor preinačuju u smrtnu presudu, ali ne mogu da shvatim da povjerujem i prihvatim da ćuti njegova Srpska demokratska stranka.
Srpska demokratska stranka se ponaša kao da se stidi svoje prošlosti. Kao da su nas nebulozne optužbe da smo izdajnici gurnule na neki put koji nije naš. I sada mi tim putem idemo nesigurnim korakom, pri tom stari članovi i osnivači ne mogu da nas poznaju, a mladi ljudi da prepoznaju ono što su im o SDS-u pričali očevi i djedovi i o čemu su čitali i učili.
Prestali smo u nekom trenutku da vodimo politiku kontinuiteta. Odavno sam vrh stranke ne reaguje dovoljno brzo i jasno po mnogim pitanjima. Prepuštamo stvari slučaju i zanemarujemo sopstvenu važnost za Republiku Srpsku, njenu demokratiju i društvo.
To je vidljivo na brojnim primjerima, od istupa zvaničnika, sjećanja na članove i funkcionere, komemoracije preminulim članovima i funkcionerima, zaštite i pomoći pred stranim i domaćim sudovima i tako u nedogled.
Na tom je fonu i ovaj odnos prema sudbini prvog predsjednika SDS-a i Republike Srpske.
Tako na zvaničnom sajtu stranke u dijelu koji govori o njenoj istoriji, nema pomena ni dr Radovana Karadžića, ni dr Nikole Koljevića, dr Alekse Buhe, dr Jovana Raškovića, Momčila Krajišnika, akademika Milorada Ekmečića i Slavka Leovca, dr Milutina Najdanovića, Borivoja Sendića, Velibora Ostojića, Strahinje Živaka i drugih, koji su zadužili i Republiku Srpsku i srpski narod, a kojima treba da se kao jedna politička organizacija od imena i prezimena ponosimo i dičimo.
Zbog toga moram u svoje i u ime sokolačkog odbora stranke da reagujem. Moram da kažem ne u moje ime. Ne ćutanju, ne zatvaranju očiju, ne pogledu u pod i prihvatanju diktata, ne urušavanju sjećanja na osnivače stranke, na prvog predsjednika, a Boga mi ne i zaboravu dr Jovana Raškovića.
Na um mi padaju Radovanove riječi “SDS je brend, brend koji je važno očuvati zbog demokratije u Republici Srpskoj”, plašim se da je od brenda ostalo samo ime i grb.
Mada vjerujem da je to i više nego dovoljno da se obnovi sve ono što SDS jeste i treba da bude.