Zašto Peking provocira Zapad
Piše: Biljana Mitrinović Rašević
Reči kineskog ambasadora u Parizu Lu Šajea o Krimu i suverenitetu zemalja bivšeg SSSR ne uklapaju se u uobičajenu tradiciju kineske diplomatije i izazvale su raspravu da li je to možda signal za početak njene transformacije. Tenzije ipak nisu splasnule, iako je kineska ambasada u Francuskoj saopštila da su komentari ambasadora bili izraz lične tačke gledišta, da ih ne treba previše tumačiti i da nisu politika Kine.
Portparolka Ministarstva spoljnih poslova Kine Mao Ning demantovala je reči ambasadora rekavši da Kina poštuje suverenitet, nezavisnost i teritorijalni integritet svih država i principe Povelje UN. Podsetila je da je Kina bila jedna od prvih država koje su uspostavile diplomatske odnose s državama posle raspada SSSR-a i naglasila da ovaj stav predstavlja zvaničnu poziciju kineske vlade.
Izjava ambasadora u Parizu u svetlu zapadnih upozorenja o formiranju rusko-kineskog saveza izazvala je jednoglasnu i oštru reakciju evropskih država, koju su predvodile baltičke zemlje. Da se ambasador Šaje zadržao na konstataciji da je Krim bio deo Rusije i da ga je bivši lider SSSR-a Nikita Hruščov predao Ukrajini – to bi bila samo istorijska činjenica, na koju, doduše, ne žele da podsećaju na Zapadu. Međutim, novinar francuske televizije, koji nije dozvolio da se rasprava završi na ovoj konstataciji kineskog diplomate, insistirao je da on decidno odgovori na pitanje da li je Krim Ukrajina ili ne. Ambasador je odgovorio da ovo zavisi od toga kako se doživljava ovaj problem, a onda je dodao da u skladu s međunarodnim pravom, čak i one zemlje koje su nekad bile sovjetske republike nemaju efektivan status. Zašto? „Zato što ne postoji međunarodni ugovor kojim bi bio preciziran njihov status suverenih država”, rekao je diplomata.
Usledila je burna reakcija Ukrajine, Francuske, Litvanije, Letonije i Estonije, a potom i drugih evropskih država – Nemačke i šefa evropske diplomatije Đuzepa Borelja. Diplomatski predstavnici Kine u prestonicama ovih država, na pozive iz Ministarstava spoljnih poslova, trebalo je juče da razjasne izjavu ambasadora u Parizu.
Ovo nije prvi put da je ovaj kineski ambasador dao izjavu koja se ne sviđa zapadnim kolegama. U avgustu prošle godine rekao je da ukrajinska i tajvanska kriza imaju sličnosti jer je iza njih „crna ruka, ruka Sjedinjenih Država”. Tada je konstatovao da je Vašington zabrinut zbog gubitka svog uticaja u svetu i podsetio da većina država u razvoju „nije saglasna” s grupom zapadnih zemalja u proceni ukrajinske krize i ne učestvuje u sankcijama Rusiji.
U pažljivim procenama izjava kineskog diplomate u Moskvi sagledava se u kontekstu statusa Tajvana. Kina se u svojoj politici i diplomatiji uvek oslanjala na činjenicu da je suverenitet države jači od prava nacije na samoopredeljenje i na osnovu toga Peking brani svoj stav u vezi s Tajvanom, smatrajući da je ostrvo deo suverene Kine. Što se tiče teze o suverenitetu država bivšeg SSSR-a, iako osporavanje suvereniteta pojedinih država nije deo tradicije kineske diplomatije, ambasadorov stav se tumači činjenicom da brojne države SSSR-a, a posebno baltičke, imaju izrazito antikineski stav kad je reč o statusu Tajvana.
Kratko rečeno, ton kineskog diplomate verovatno je bio za oktavu viši, zbog svakodnevnih pritisaka na Kinu, ali je malo verovatno da njegova izjava suštinski može pogoršati odnose s Evropom, koji pod pritiskom SAD već idu silaznom putanjom. S druge strane, ako se izuzme da je rekao nešto što nije planirao, njegova izjava se može tumačiti i kao lansiranje različitih poruka zvaničnog Pekinga.
U juče objavljenom intervjuu za šangajski “Pejper”, kineski ambasador u EU Fu Con naglasio je da su mogućnosti za saradnju Kine s Evropom i drugim državama beskrajne, baš kao što su neograničene i veze Pekinga s Moskvom. Iako nije jasno kad je ambasador dao intervju i da li je njegovo objavljivanje usledilo planski posle sporne izjave ambasadora u Francuskoj, on je upozorio na pokušaje korišćenja kinesko-ruskih odnosa s ciljem da se poseje seme razdora” između Kine i Evrope.
Sa stanovišta zvanične Moskve, argument koji je naveo ambasador u Parizu se ne precenjuje, pogotovo ne u smislu promene zvaničnog stava Kine. Ali u kontekstu revidiranja međunarodne politike od kraja 20. veka, koji prenebregava nepovredivost granica (počevši od same Srbije), očigledno je da i politički istok (što obuhvata i geografski jug) razume promenu, prihvata je i igra u skladu sa svojim interesima.