Politika 09.01.2022.

Zašto Srpska mora da živi!

ČITANJE: 3 minute

PIŠE: Nenad Stevandić

Danas, 9. januara 2022. godine, Republika Srpska se suočava sa ključalom mržnjom koja prijeti da razori svaku mogućnost dogovora i suživota u Bosni i Hercegovini. Razumijem frustracije, stereotipe iz 1992, slabo sarajevsko razumijevanje geopolitičkih promjena u EU i svijetu, ali ne razumijem pozive na nasilje nad legitimnim političkim i demokratskim odlukama nadležnih organa, prevashodno Narodne skupštine Republike Srpske.

Skoro 200 godina na Balkanu se ne propušta ni jedna prilika da se Srbima nanesu teški udarci. 9.januar je samo povod, a svaki novi alibi samo razotkriva mržnju i diskriminaciju koja suštinski učvršćuje našu volju i namjeru da više nikad niko ne odlučuje u naše ime protiv nas.

Poslije sjajnih srpskih pobjeda u Balkanskim ratovima, 1915. godine, u Zagrebu na tzv. veleizdajničkim procesima osuđeni su na smrt desetine Banjalučkih intelektualaca i patriota. Spasio ih je španski kralj Alfonso XII svojim uspješnim apelom austrougarskom suverenu. Radilo se o verbalnom deliktu.

Godinu-dvije poslije nije bilo nikoga da Srbe spašava od klanja i pogroma od Banije do Grčke, ali vratili smo im sve na Kajmakčalanu i velikodušno dali slobodu svojim komšijama koji su nas uništavali zajedno sa Austrougarskom.

Nije bilo drugačije ni u Drugom svjetskom ratu gdje je najviše ubijenih bilo sa današnje teritorije Republike Srpske (Kozara, Stara Gradina, Brod na Drini, Šušnjari, Prebilovci, Drakulić, Garevice…), eh koliko bi se jama i stratišta moglo nabrojati…

I onda bratstvo i jedinstvo sa, da ne nabrajam sa kim…

I finale 1991-1995 nas potomke stradalnika i antifašista satanizovaše i pred istorijom ocrniše potomci šuckora i fašističkih sluga čija imena i danas nose mnoge ulice u Sarajevu.

Veliki svijet u doba prvog interneta i TV monopola, ni riječ ni muk ne prozbori dok su nam uskraćivali kisik tek rođenim i brzo umrlim bebama. Čak su malu Republiku Srpsku bombardovale najmoćnije države svijeta. Proboj Koridora je naša epopeja ali i Božija volja. Oko 24 000 poginulih, hiljade nestalih, desetine hiljada ranjenih i preko 200 000 raseljenih, procentualno odgovara sličnim brojevima kod druga dva naroda, ali samo srpske žrtve nisu dobile pijetet kao što ni Srpske suze nisu dobile razumijevanje.

Neko vrijeme smo patili i trpili, a onda smo se okrenuli sebi. Uprkos tradicionalnim srpskim podjelama, počeli smo da vraćamo oteto i dobijamo podršku sa strane. I Srbija je nemjerljivo ojačala. Visoki predstavnici koji su nekad, doduše uz podršku tenkova kojih više nema, odlučivali o životu svakog pojedinca i provodili nad nama politički aparthejd, sad kukaju jer ne samo što ih mi ne priznajemo već ih maltretiraju Rusija i Kina.

Objektivno i obe strane Drine su sad srpske, bilo sa strane Srbije ili Republike Srpske, a podmukli i zločinački planovi o granici na Drini su potrošeni, izlizani i nerealni.

Mržnja iz Sarajeva zato kulja ka eksploziji, isukane su sankcije kao prijeteće sablje, a mi Srbi slavimo, pjevamo i Boga mi, se ne damo.

Zato Srpska mora da živi!