Zašto strancima lakše otkrivamo tajne?
man and woman talking across airplane isle
Ne treba pričati sa strancima, upozoravali su nas roditelji. I slušali smo ih dok smo bili mali, da bismo se u odraslom dobu ponekad okrenuli strancima kao posljednjem utočištu.
Svi znamo scene iz američkih filmova u kojima posjetioci kafića pričaju svoju životnu priču barmenima. I šale se kako im ne treba terapija, samo dobar barmen. Ali, nije to samo filmska situacija. “Barmen” može biti bilo ko, osoba pored koje sjedimo u avionu, čovjek kog upoznamo dok se odmaramo na klupi u parku, kozmetičarka, taksista.
Ponekad je mnogo lakše otvoriti se strancu nego najboljem prijatelju ili partneru. Nije razlog samo usamljenost i brzina modernog života u kom ni najbliži često nemaju vremena ni živaca jedni za druge. Razlozi su mnogo dublji. Stranac nas ne poznaje. Ne pretpostavlja. Ne osuđuje. Neće naše tajne kasnije upotrebiti kao oružje protiv nas. I konačno, nemamo potrebu da uljepšavamo sebe u želji da održimo sliku koju on ima o nama. Ne zanima nas šta će misliti jer ga vjerovatno više nikada u životu nećemo vidjeti. I zato smo spremni da se ogolimo do kraja, a ponekad i iznenadimo sebe bujicom osjećanja i misli koja nastaje kad počnemo da pričamo bez zadrške.
Nije mala vjerovatnoća da ćemo baš strancu prvo otkriti da bolujemo od neizlječive bolesti jer znamo da će to teško pasti članovima naše porodice. Spletke na poslu prepričaćemo taksisti jer osjećamo da su našem partneru pomalo dosadile stalno iste dogodovštine sa našeg radnog mjesta. A priču o vanbračnoj aferi serviraćemo šankeru na poslovnom putovanju u drugom gradu.
Da se strancima povjeravamo mnogo više nego što mislimo, tvrdi sociolog sa Harvarda Mario Luis Smol u čijem je istraživanju učestvovalo 2000 Amerikanaca. Skoro polovina ispitanika priznala je da se posljednji put povjerila barmenu, frizeru, treneru i drugim potpunim strancima, a ne prijateljima, partnerima ili članovima porodice. Na prvi pogled iznenađujuće, ali ne i ako imamo u vidu činjenicu da uvijek sa sobom nosimo lični emocionalni teret u kom se nalaze sumnje, nesigurnosti, želje, dileme. Ponekad teret postane pretežak pa poželimo da olakšamo dušu, da se ispraznimo, za šta koristimo prvu žrtvu koju nađemo u blizini. Ali, znatno češće, namjerno izbjegavamo da pričamo sa bližnjima.
– Vjerujemo da o važnim stvarima pričamo sa ljudima koji nam znače. Ali, nije tako. Često izbjegavamo da se povjerimo bliskim ljudima baš zato što su nam važni. Student u besparici neće ovaj problem podijeliti sa roditeljima da ih ne bi zabrinuo. Ako ste bliski sa sestrom, nećete joj otkriti da razmišljate da uradite nešto što se graniči sa etikom – nabraja sociolog.
Iz prepoznavanja ove ljudske potrebe, nastao je sajt postsecret.com, kao mjesto gdje bilo ko može anonimno podijeliti svoju tajnu napisanu na razglednici. Osnivači sajta tvrde da dobijaju oko 200 razglednica dnevno, a da je sadržaj raznovrstan, od pisanja o seksualnim traumama do priznavanja tajnih želja, snova i nada.
Ne morate, kao korisnici ovog sajta, ostaviti poruku u virtualnom svijetu. Sljedeći put kad poželite da se otvorite, pogledajte oko sebe, možda ćete ugledati zainteresovanog stranca. Na vaš problem gledaće iz objektivne perspektive, što ljudima koji su nam bliski nikako ne može poći za rukom jer je njihov sud neminovno obojen svim stvarima koje znaju o nama. Ko zna, možda baš zahvaljujući njemu nađete izlaz i iz začaranog kruga u kom se trenutno nalazite.
(Novosti.rs)
