ZASTOJ REGIJE: Čak i Moldavija ide naprijed, a BiH ne

Piše: Ines Sabalić

Naši stariji sugrađani sjećat će se tzv “pakta za stabilnost”, kojeg je vodio austrijski političar Busek, balkanskog pakta stabilnosti, prije onog mnogo poznatijeg financijskog. Zanimljivo, sve što je bio taj prvi pakt stabilnosti, taj označitelj, Balkan, propalo je u zaboravu, palo je u grob novog označenog, kao da nikada nije ni postojalo.

Pakt za stabilnost Jugoistočne Europe zaživio je oko 2000. godine, a sastojao se od paketa privilegija i obećanja regiji Zapadnog Balkana u tzv zamjenu za mir i europeizaciju. Bio je komuniciran i razumljen kao čekaonica za kandidaturu zapadnog Balkana, tj. članstvo u dogledno vrijeme.

Te godine, 2000. na postdiplomskom iz medjunarodnih odnosa, koji sam pohadjala tu u Bruxellesu, jedan od predavača, Jacques Rupnik, rekao nam je da od zemalja bivše Jugoslavije u EU-u očekuje samo Sloveniju i Hrvatsku, da se njihovo primanje podrazumijeva.

A ostale zemlje? To nitko nije znao posve sigurno, to je pitanje bilo otvoreno. Postojala je velika šansa, ali ne izvjesnost.

Teče vrijeme, i jasno, Srbija se ispostavila kao ključna zemlja u regiji, od koje ovisi rat i mir- Paralelno, odvijaju se haška sudjenja. To kako su sudjenja, odnosno rad Tuziteljstva postajali sve bitnija za napredovanje prema članstvu, nesrazmjerno važna, plus briselski entuzijazam europeizacije bivse Yu, danas vidim i kao neokolonijalizam. Ne samo i isključivo, jer jesam za osudu zločinaca, ali dobrim dijelom da, a taj mi je stav temeljen na Edwardu Saidu i Mariji Todorovoj. Haška sudjenja, dugačka, loše sročenih obrazloženja, a na kraju i kompromitirana dogovorima, bila su manifestacija političkog narcizma elite koji su predstavljali Europu, koja je na njima potvrdjivala svoju navodno neupitnu odanost vrijednostima. Zapravo su bili površni i uobrazeni. Iz ove udaljenosti, zalagala bih se za Nirnberški sud – optuzi, presudi, zatvori, i idemo dalje, a ne na provodjenje zivota i radnog vijeka u Haagu, na zivot cijelih obitelji i stjecanje pune penzije u tribunalskoj sluzbi, na tom sudištu gdje je bilo mjesta za svakoga, osim za suce iz regije, jer bi , a to je esencijalisticki argument, bili pristrani. Haaski tribunal, mislim, umjesto da posluzi pomirenju, posluzio je daljnjem glodjenju.

U narativu, produljilo je rat, odgodilo pomirenje, a pomirenje je zaborav. Nego što je. Da nije vjecna i nemopucena pravda? Ali, učvrstilo je i brand bivse Jugoslavije kao krvoločne, ekstremne i opasne i primitivne , a to zbilja nije prava istina. Da nije tog branda, mozda bi i politicke garniture birane u regiji bile drugacije, mozda bi zivot bio drugaciji . Takav narativ o bivsoj Jugoslaviji pruzio je priliku da se briselske institucije neprestano dokazuju, neumorno europeiziraju. Ex Yu zemljama su stavljene nevjerojatne prepreke, koje sam svojedobno razumjela kroz aporiju o Ahilu i kornjači. Nikad, nikad , koliko god da se zemlje trudile, nisu mogle stići na cilj, jer je put neprestano sve više presijecan. To se najviše odnosi na Crnu Goru, koja je zbilja davno trebala postati članica.

Što se tiče Bosne i Hercegovine – dijelom su si sami krivi, jer su puno predugo zivjeli u uvjerenju da su svjetski vazni i bitni. Skoro svaki tamosnji politicar, smatrao je da je njegovo pravo da se pojavi na CNN-u i kaze nesto bezobrazno visokim američkim i europskim gostima. Kad je bio Biden, a zasto nije dosao Obama. Sad, a gdje je Biden. Pa nema ga, niti će biti. Te su šanse prošle. Niti jedan jedini političar s vizijom nije izrastao u Bosni zadnjih trideset godina. To je katastrofa tamošnjeg političkog života.

Ali, što govorimo, na cemu se bez veze zadrzavam? Normalno je da su i Bosna i Srbija dio Europe, nego što su. Samorazumljivo je. Nećemo se valjda oko toga dokazivati. Kad je osnovan Pakt za stabilnost , Moldavija je slavila što su i nju primili u to društvo, ispričavali su se, evo i nas hvala vam sto smo s vama, necemo smetati. A vidi sad. Moldavija dobila kandidaturu, Bosna nije.

Znala sam da treba nagli, veliki dogadjaj, potres, da kompozicija krene dalje. Mislila sam, kad se to dogodi, krenut ce i Bosna, Makedonija, Srbija, Crna Gora.

Nisam očekivala da će ih preskočiti. Čak sad, gledam Vijeće preko linka koji sam dolje kopirala, i mislim, ma nije moguće , mora se nesto dogoditi, moraju ih pogurati. Ali, neće, jer izgleda da smo im kao regija dosadili. Puna im je kapa. A uz to i oni sami, mislim na velike zemlje zapadne, stare Europe, nisu neki drzavnici. Uz to, evo Ukrajine i Moldavije, evo Rusije pojavili su se novi kandidati i za najvece zrtve i za najvece nasilnike. Potpuno ispadanje iz fokusa je grozna sudbina naše regije.

A ipak! Bez obzira na sve greške i nesavršenosti, ovakva noga prozapadnim snagama u nama najblizim zemljama, onima koji se ponašaju prema europskim vrijednostima je grozan razvoj događaja. Što sad misle da će biti dalje? Ništa dobro ,mislim si. No, to je druga tema.

Iako status kandidata ne znači inače puno, konačno, malo jača zemlja, Turska, je to iskusila, ipak bi baš za Bosnu značio neizmjerno mnogo. Ovako, SDA će se dalje naslanjati na Erdogana, Dodik na Ruse, a Covic na Dodika. A to je moglo biti razvodnjeno jednom gestom, kandidaturom.

Medjutim – Bosna i Hercegovina više nema prijatelja i zaštitinika u Bruxellesu. Srbija takodjer nema nikoga. Sve su prije imale Njemačku, a još prije i Britaniju. E, da je tu u EU i UK! Ali, nije.

Crna Gora je premala, i talac je napredovanja Srbije, Makedonija nikad nije ni imala prijatelja, nju okruzuju sami opasni susjedi što ili škrguću ili se oblizuju. Mislim, imaju te zemlje prijatelje, imaju Sloveniju i Hrvatsku, s tim da je Hrvatska u Bruxellesu klimavog ugleda zbog opetovanih Milanovićevih istupa. Da, to je ta velika šteta koju je prouzročio. Dakle, slabašna Slovenija, i slaba Hrvatska. Kome da pomognemo mi ovakvi, kao što bi rekli u balkanskoj epskoj poeziji, kukavna nam majka.

Konačno, to što BiH nije dobila kandidaturu, poraz je EU-a. U Bosnu su se godine 2000., sručile vojske europskih činovnika, aktivista, predstavnika, izaslanika, koga sve ne. Svi su tamo šetali, pravili se bitni, europeizirali. Ma što je to, što znači, europeiziraIi? Što je rezultat? Nema veze, ali sad će sve pokušati na Ukrajini i Moldaviji. Jednog dana. Po mom, ovo će dosta razlohati Uniju, tako mi se sada čini, ali nisam jos dobro razmislila. Javit ću se…

Negdje 2oo5, nisam znala gdje bih s malim djetetom i vukla sam ju furt po konferencijama, svaki dan iz škole na neki event, tako da je mala znala imena funkcionara, i razlike briselskih cateringa i imala o sendvičima i kolacima svoje mišljenje. I tako to ona jednom izlaze Pierreu Mirelu, on je tada vodio u Komisiji Zapadni Balkan, mislim izlaze to svoje o cateringu, a on joj veli: no, no, curice, hoces li ti jednog dana raditi u Komisiji, onda ce se primati i Ukrajina, pa ces se time baviti.

Ok, ona neće, jer je slikarica, a ne kako bi majci bilo ugodno, pravnica. Ali, što se može. Tada sam