„ZAVIČAJ JE TAMO GDJE SE UVIJEK MOŽEŠ VRATITI“ U posjeti Drvaru, Martin Brodu i Bosanskom Petrovcu

Spuštajući se niz obronke Oštrelja, najvišeg vrha istoimene planine smještenog na nadmorskoj visini od 1.330 metara, i na jednakoj udaljenosti od Bosanskog Petrovca i Drvara, kroz nabujale krošnje četinara stidljivo nam vidik ispunjava brežuljkast predio ruralnog, razuđeno naseljenog kraja srpske povratničke opštine. U kombinaciji sa zracima sunca koje između gustih oblaka pronalaze put i padaju na svježe očišćenu cestu, snijeg upotpunjuje iluziju sna, a prostranstva koja se ispred nas prostiru čine prizor čarobnim.

Drvar kao na dlanu. Savršenu kompoziciju boja tek ponegdje, stvarajući tamni oreol iznad kuća, naruši dim – a u ovom kraju ga ne nedostaje zbog nekadašnjeg industrijskog centra prerade drveta. Ipak, i dim na misteriozan način uspjeva da se uklopi u utisak sklada prirodnog bogatstva i mještana, koji mjestu udahnjuju život. Za one koje znatiželja i turistički duh nikada nisu otisnuli u ovo područje, Drvar je opština smještena u zapadnom dijelu Federacije BiH u oblasti za koju se, dugom tradicijom, odomaćio izraz Visoka Krajina.

Uslijed ratnih dešavanja 1995. godine došlo je do migracije kompletnog stanovništva sa prostora ove opštine. Čežnja za rodnim krajem i vjekovnim ognjištima većinu njih, blizu 4.000, koliko je stanovnika opština brojala prilikom posljednjeg popisa iz 2013. godine, vratila je u Drvar, pa tako ovu zajednicu danas čini 90 odsto Srba, povratnika i 10 odsto raseljenih Hrvata iz Srednje Bosne. Nije zanemariva ni brojka onih koji su svoje mjesto pod nebom pronašli hiljadama kilometara daleko, ali slobodno vrijeme i godišnje odmore koriste kako bi posjetili svoja imanja i jedini dom prije rata. Iako ljubavi, želje i volje za povratkom i nakon više od 25 godina ne nedostaje, dugačak je spisak razloga koji ih dijele od takve odluke.

“Zavičaj je tamo gdje se uvijek možeš vratiti”

Dvadesetosmogodišnju Jelenu Dešić nakon diplomiranja na Filozofskom fakultetu u Banjaluci ljubav prema rodnom kraju ponovo je dovela u Drvar.

Zavičaj je, kako kaže, tamo gdje se uvijek možeš vratiti.

“Odluku o povratku bilo je teško donijeti, jer mogućnost zapošljavanja izostaje. Međutim, poslije završenih studija vratila sam se u moj rodni grad, gdje sam i dobila mogućnost za posao i počela raditi. Pet godina sam u Drvaru, kako ja kažem svoja na svome i ne planiram da idem, ali planiram da znanjem, voljom i radom radim na tome da se sve više mladih vraća i stvara porodice tamo gdje su opstajali i naši preci. Naša je dužnost da nastavimo tradiciju, čuvamo naše svetinje i ognjišta, jer su ljudi u ovom dijelu Krajine navikli na stradanja vijekovima unazad, ali uvijek ostajali, opstajali i vraćali se”, rekla je Dešićeva za Banjaluka.net.

Mladima poručuje da sa ponosom kažu ko su, odakle su i ko su njihovi preci, jer, kako ističe, Drvarčani imaju na šta biti ponosni.

“Želja mi je da se mladi vraćaju u Drvar i stvaraju porodice, jer potomstvom stvaramo ljepšu budućnost Drvara i Krajine”, ističe Dešićeva.

Do 1991. godine mjesto se nazivalo Titov Drvar, da bi nakon završetka rata opština bila teritorijalno podijeljena na četiri lokalne zajednice, od kojih je najveća – Drvar, smještena na rijeci Unac, u Federaciji BiH, danas postala nosilac razvoja i pokretačka snaga ostalih povratničkih opština iz Kantona 10.

“Život u Drvaru nije lak, jer kantonalne i federalne institucije ne vode brigu o povratnicima, ali Srbija i Srpska su tu i kroz svoju pomoć daju nadu za ljepši život. Vaskrsnuće moja Krajina”, kazala je mještanka Drvara Jelena Dešić.

Ipak, ono zbog čega bi na geografskoj karti pored naziva Drvar trebalo da stoji crvena kvačica, kao sinonim za poželjnu destinaciju, zasigurno su prirodne ljepote, kao i izuzetne građevine kao simboli viševjekovne bogate kulturne tradicije. U maju 1974. godine Drvar je proglašen za jedan od gradova-heroja bivše SFR Jugoslavije. Tokom Drugog svjetskog rata, ovim krajem su hrabro jurišale partizanske vojne snage, a pećina u Bastasima, locirana na padini brda Gradina, 23 metra iznad korita rijeke Unac, bila je neosvojivi bedem za njemačke oficire. Pećina je početkom 1944. godine, u tada oslobođenom Drvaru bila sjedište Vrhovnog štaba NOV i POJ, na čelu sa maršalom Josipom Brozom Titom, a danas je nezaobilazan dio turističke rute.

Da je života na ovom području bilo mnogo prije ratnih dešavanja u 20. vijeku, govore o legende o Crnoj kraljici i utvrđenje nazvano Visuć grad. O Crnoj kraljici i Visuć gradu postoji mnogo legendi, a Drvarčani rado prepričavaju i oplemenjuju onu prema kojoj je Crna kraljica dobila naziv po kraljici Jeleni Tomašević, jer nikada nije skinula crninu za sinom Lazarom, suprugom i djeverom, koje su Turci Osmanlije mučki ubili. Među Drvarčanima se i danas može čuti priča da je u bunaru, nedaleko od Visuć grada, zakopano blago.

Martin Brod – istočna kapija i najveći kompleks slapova NP „Una”

Ipak, pravo blago, manifestovano u nestvarnim prizorima prirodnog bogatstva, smješteno je tridesetak kilometara od Drvara i danas je poznato pod nazivom Martin Brod. Okružen planinama Oreljov krš, Očigrije i Očijevo, Martin Brod je smješten na ušću rijeke Unac u Unu i predstavlja istočnu kapiju, najveći kompleks slapova u Nacionalnom parku „Una” i omiljenu destinaciju velikom broju turista koji svakodnevno iz svih krajeva dolaze u mjesto, kako bi se divili njegovim prirodnim ljepotama.

Mjesto je dobilo naziv po tragičnoj ljubavnoj priči mještanke Marte, koja je zbog zabrane roditelja krišom prelazila preko sedronosnih barijera, kako bi u kasne večernje sate pronalazila put do zagrljaja riđokosog, vitkog austrougarskog vojnika. Jedne večeri, pri povratku sa tajnog sastanka, Marta je pogrešno procijenila barijeru i upala u jezero duboko čak 16 metara i tu se ugušila. Marta je stradala zbog ljubavi, a osim što je njeno ime postalo inspiracija za naziv njenog rodnog kraja,  ostala je i ljubavna priča i mit o zabranjenoj ljubavi.

Kompleks čitavog NP “Una” sadrži 18 kilometara kvadratnih i prostire se od Lohova do Trubara, a Martin Brod kao mjesna zajednica raspolaže najvećim resursima Nacionalnog parka. U tom dijelu NP “Unu” krase naiskvarena priroda i brojna nepristupačna mjesta, zbog čega je Una u ovom dijelu pitka. U nedostatku vodovoda, Una se za piće koristi i u brojnim domaćinstvima ovog mjesta.

Ispred male drvene kuće koja simbolizuje početak kompleksa, ekipu portala Banjaluka.net ljubazno je sačekao čuvar Mišo Knežević, sa kojim smo se uz čuvenu drvarsku drenju upoznali sa istorijom i turističkim potencijalom ovog kraja.

“Rođen sam u Martin Brodu, koji je inače na prvi pogled interesantno mjesto, a ukoliko za upoznavanje mjesta izdvojimo više vremena, možemo da otkrijemo i određene istorijske i tradicionalne zakonitosti. One su izuzetno interesantne i imaju svoja nepisana pravila koja prolaznik u jednom danu ne može da otkrije. Da bi to otkrio, već kada posjeti treba da priča sa nekim od mještana”, ispričao nam je Mišo na početku razgovora.

Pored angažmana u Nacionalnom parku “Una”, Mišo Knežević je povratak u radni kraj iskoristio za pokretanje sopstvenog biznisa i izgradnju apartmana, kao dio ponude smještanih kapaciteta kraja. Slobodno vrijeme, osim proizvodnje nadaleko poznate rakije drenje, Mišo posvećuje i aktivnostima koje mu kao predsjedniku MZ Martin Brod i pripadaju.

“Ja jesam rendžer, što znači čuvar, ali za mene, kada su u pitanju priroda i ljepote NP ‘Una’, ne postoji riječ čuvanje. Čuvanje je nešto meni previše bizarno. Za mene je moj posao poštovanje. Još uvijek naša kultura života nije takva da vodimo računa i živimo u dosluhu sa prirodom. Jedna od mojih uloga je da zaštitim prirodne resurse, onakve kakvi su na ovom mjestu, području nacionalnog parka”, rekao je Knežević.

Prisjetio se i perioda kada je 1995. godine napustio radni kraj.

“Martin Brod je iseljen 1995. godine u vremenu nesrećne ‘Oluje’. Već 1997.  godine, u vrijeme povratka u opštinu Drvar, značajan broj mještana vratio se i u ovo mjesto. U rodni kraj ja sam se vratio malo kasnije, a u međuvremenu sam živio u Banjaluci i jedno vrijeme u Beogradu. Tu sam na neki način ostvarivao sebe, ali sam rodni kraj prepoznao kao pogodno mjesto za razvoj turizma i novu priču u mom životu, za nešto novo. Tako da sam odlučio da se vratim i sada mi se želje polako i ostvaruju. Imam apartmane, koje izdajem u ljetnom periodu, i unsku lađu, koja je prevezla mnogo turista, i moram reći da su svi zadovoljni. To je raj za fotoaparate, za sve koje vole fotosafari”, priča Knežević.

Želja mu je, kako kaže, da se jednog dana svi oni koji koji su korijenima i porijeklom vezani za Martin Brod ili osjećaju da tu pripadaju vrate i iskoriste turistički potencijal, prirodna bogatstva, blizinu granice sa Evropskom unijom i ostale prednosti koje investitorima ovaj kraj nudi.

“Ne moraju ovdje da žive tokom čitave godine, već, kao i na svim turističkim destinacijama, pet ili šest mjeseci, pa da se povlače u svoje baze i rade redovne poslove”, ističe Knežević.

Manastir Rmanj – Simbol i bastion pravoslavlja

Onima kojima je vjerski turizam izazov i vodilja pri izboru naredne destinacije za avanturu, manastir Rmanj u Martin Brodu, iz XIV vijeka, zasigurno je zbog svoje arhitekture, istorije i ljepote, svetinja vrijedna posjete.

“To je jedan od najstarijih manastira u BiH i ponos je svih mještana. Manastir Rmanj je bastion pravoslavlja zapadnih srpskih zemalja. Često znam reći da je Rmanj najzapadniji manastir gdje su Srbi narod”, rekao je Knežević.

Manastir Rmanj predstavlja važno duhovno središte sjeverne Tromeđe Bosne, Like i Dalmacije, pripada Bihaćko-petrovačkoj eparhiji i proglašen je nacionalnim spomenikom BiH, a prema narodnim vjerovanjima za njegovo podizanje zaslužna je Katarina Branković, kćerka srpskog despota Đurđa Brankovića. Ona se, došavši u Martin Brod iz Vršca, udala za Urliha II Celjskog, hrišćanina rimokatoličke vjeroispovijesti i sa njim rodila sina Hermana. Dječak je preminuo, pa je Katarina podigla manastir i pravoslavnom svijetu ostavila zadužbinu posvećenu sinu Hermanu, pa otuda i naziv za manastir. S obzirom da se kod pravoslavaca, među lokalnim stanovništvom, rijetko koristilo slovo “h”,  naziv manastira se s koljeno na koljeno prenosio generacijama, pa je tako nazivan i Hrmanj, Ajerman, da bi se konačno ustalio naziv Rmanj.

Starost građevine, arhitektura i duhovna oplemenjenost razlozi su zbog kojih je Rmanj u posljednjih 20 godina sve češće posjećivan, a među turistima, osim pravoslavnih, sve više su prisutne i ostale vjeroisposvijesti. Razloge za možda njegovo kasno ucrtavanje u duhovnu mapu, prema riječima mještana, možemo tražiti u višedecenijskoj tradiciji partizanskog, komunističkog kraja, kojem pripada i mjesto na čijoj teritoriji je smješten i manastir.

Život srpskih povratnika u Zapadnoj Krajini

Sa našim sagovornikom u Martin Brodu razgovarali smo i o životu kakvim danas žive srpski povratnici u ovom kraju.

“Ovdje živi uglavnom starija populacija, penzioneri ili oni koji su već pri kraju radnog vijeka. Moram istaći da su mještani, povratnici, malo zanemareni od postojećih opštinskih i kantonalnih vlasti. Daleko smo od Banjaluke i Beograda, matica koji bi nam se posvetile. Međutim, situacija se sada mijenja. Ne bih volio da ostane samo na ovom, moja želja je da uskladimo sve naše programe i ideje, od Bihaća, preko Banjaluke, do Beograda, pa i Sarajeva, a sve sa ciljem da se ovo mjesto razvije. Ako ne prepoznamo potencijal kraja, onda više nikakva priča ne vrijedi, kao ni život na ovim prostorima”, zaključuje Mišo.

U potrazi za pričama povratnika u ovom dijelu BiH, uputili smo se dalje, prema Bosanskom Petrovcu i okolnim mjestima. Iznenadila nas je oštrina svježeg aprilskog vazduha. Zime su ovdje duge i hladne, pa za mještane snijeg koji je cijelu prethodnu noć padao i nije iznenađenje.

Ušuškani u topline dobrodošlice, zanemarili smo niske temperature vazduha. Sa domaćinom smo se uputili u obilazak Bosanskog Petrovca, u kojem je, prema tvrdnjama mještana, život težak, ali lijep. Iako infrastrukturnih projekata, kao i dječijeg plača, graje i igre, gotovo i da nema, pjesme i veselja ne nedostaje.

„Nismo mi ovdje juče došli, da bismo sutra otišli“

Nemanja Davidović, mještanin sela Suvaja kod Bosanskog Petrovca, student je Elektrotehničkog fakulteta u Banjaluci, predsjedavajući Opštinskog vijeća i direktor Centar za podršku povratnicina u USК. Za Banjaluka.net kaže da je, kao i u gotovo svim opštinama u Bosni i Hercegovini, negativni prirodni priraštaj jedan od najvećih problema sa kojim se Bosanski Petrovac susreće.

“Mislim da je to u ovim malim krajiškim opštinama i izraženije nego u nekim drugim dijelovima. Кada pogledate istoriju opštine, vidite da je, od popisa 1991. godine i 17.000 stanovnika, došla do broja od 7.500, po popisu iz 2013. godine, a sada je taj broj sigurno manji i od 5.000, što dovoljno govori o izumiranju ove opštine i značajno oslikava kakva je njena budućnost”, rekao je Davidović.

On ističe da se u opštini teško živi, infrastrukturnih projekata gotovo da i nema, a i ono malo što se realizuje omogućeno je sredstvima Vlade Republike Srbije i Republike Srpske, što je značajna podrška stanovnicima.

“Ohrabrenje i svjetlo na kraju tunela predstavljaju pozitivni pokazatelji poljoprivredne proizvodnje i najave pomoći Srbije i Srpske živim i održivim projektima koje ćemo u narednim mjesecima realizovati, kao i podršku porodiljama. U narednom periodu očekujemo i gradnju najvećeg solarnog parka na Balkanu, kao i još privrednih aktivnosti”, naglašava Davidović.

Teška situacija Petrovčanima nije ubila nadu u život i budućnost kraja, pa svako slobodno vrijeme, u nastojanjima da se težak period što prije prebrodi, koriste da uz pjesmu i veselje, šalu i druženje, svoje misli usmjere u pozitivnijem smjeru.

“Situacija jeste teška, ali nada u život na ovim prostorima kod Petrovčana i dalje živi. Uvijek kada govorim o ovoj temi, ne mogu a da ne izgovorim jednu divnu misao episkopa Sergija: ‘Nismo mi ovdje juče došli, da bismo sutra otišli’”, zaključuje Davidović.

(Nevena Stanojević)