Zbog lažnih lijekova godišnje umre i do milion ljudi

U svijetu se falsifikuju praktično sve vrste lijekova, od onih protiv malarije, preko vakcina, antibiotika i preparata za liječenje HIV, pa do „vijagre”.

U protekle dvije decenije Mjanmar je svake godine bilježio između 500.000 i 600.000 slučajeva malarije. Stoga nikoga nije iznenadilo kad je u februaru 2005. 23-godišnji mladić iz Mjanmara dobio visoku temperaturu, glavobolju i groznicu, koji su bili tako jaki da je morao da bude prebačen u bolnicu. Ljekari su brzo ustanovili da je obolio od malarije. Propisali su mu „artesunat”, jeftin lijek protiv malarije uobičajen u toj zemlji za borbu protiv ove infektivne bolesti.

Očekivalo se da simptomi pacijenta oslabe poslije samo nekoliko dana, ali je mladiću bivalo sve gore. Pao je u komu, bubrezi su mu otkazali, a koncentracija parazita malarije u krvotoku postajala je sve veća. Ljekari su pokušali da mu daju infuziju i jaču dozu „artesunata” ubrizganog direktno u venu, ali je bilo kasno. Infekcija se proširila na mozak i čovjek je umro.

Pošto je „artesunat” bezbjedan i veoma efikasan lijek koji se dobro podnosi, istražitelji bolnice odlučili su da ispitaju slučaj. Bili su zaprepašćeni kad su otkrili da je lijek bio lažan.

Tragični incidenti poput ovoga dešavaju se širom svijeta i sa gotovo svim vrstama lijekova. U Pakistanu, na primjer, lijek protiv tuberkuloze lošeg kvaliteta usmrtio je 100 pacijenata na klinici u Lahoru 2012. godine, izazvavši kod drugih pacijenata jaka neželjena dejstva.

Zvaničnici u Indiji otkrili su 2013. da je tokom pet godina 8.000 pacijenata umrlo u jednoj zabačenoj bolnici na Himalajima zbog toga što antibiotik korišćen za spriječavanje infekcije poslije operacija nije imao nimalo aktivnih sastojaka. A u maju ove godine Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) izdala je upozorenje da se vakcine protiv meningitisa sa isteklim rokom trajanja prodaju u zapadnoj Africi, što je bio snažan udarac onima koji su se trudili da uspore epidemiju ovog virusa u regionu.

U svijetu se falsifikuju praktično sve vrste lijekova, od onih protiv malarije, preko vakcina, antibiotika i preparata za liječenje HIV, pa do „vijagre”. U najboljem slučaju lažni lijekovi imaju malo ili nimalo aktivnih sastojaka; u najgorem, prodavci isporučuju bolnicama i pacijentima „lijekove” koji su otrovni i opasni po život.

„Ti falsifikatori su u suštini ubice, oni izazivaju smrt”, kaže Džim Herington, izvršni direktor „Gilings global gejtveja” sa Gilingsovog medicinskog fakulteta Univerziteta Severne Karoline. „A veća je vjerovatnoća da ćete biti sudski gonjeni zbog falsifikovanja ‘guči’ torbe nego zbog falsifikovanja nekog lijeka.”

Internet rulet

Svake godine specijalne jedinice pronalaze sve više lažnih lijekova. U Interpolovoj operaciji „Pangea” 2011. zaplijenjeno je, na primjer, 2,4 miliona lažnih tableta, a već 2015. ukupan broj zaplijenjenih pilula i drugih preparata skočio je na 20,7 miliona.

S jedne strane to je dobra vijest. Možda su zvaničnici najzad otkrili gdje da traže falsifikatore i tek sada kreću u „lov” na njih.

Iako su zdravstveni radnici decenijama znali za postojanje falsifikovanih medicinskih sredstava, nisu bili svjesni razmjera katastrofe dok nisu počeli da prikupljaju prave podatke početkom 21. vijeka. Na primjer, Interpolova jedinica za borbu protiv farmaceutskog kriminala osnovana je tek 2005. godine.

S druge strane, mnogi stručnjaci smatraju da će ovaj problem tek da se poveća i da se sve više kriminalaca okreće farmaceutskom kriminalu iz vrlo jednostavnog razloga: niskog rizika i visokog profita. „Kazne su relativno blage za trgovanje falsifikovanim lijekovima u poređenju s kaznama za trgovanje narkoticima ili ljudima”, kaže Pol Njuton, profesor tropske medicine na Oksfordskom univerzitetu. A kriminalci mogu da zarade veoma mnogo novca od falsifikovanih lijekova koji su veoma traženi, rijetki ili previše skupi za potrošače.

„Ukoliko dođe do nestašice nekog lijeka, bolnice izlaze iz normalnog lanca snabdjevanja a kriminalci iskorišćavaju tu situaciju”, objašnjava Majkl Dits, predsjednik odjeljenja SZO za osnovne lijekove i zdravstvene proizvode. U međuvremenu, različite organizacije su u proteklih nekoliko godina procjenile da svake godine između 100.000 i milion ljudi umre zbog lažnih lijekova. Taj broj će svakako s vremenom da raste pošto će, prema ocjeni stručnjaka, u opticaju biti sve više lažnih preparata.

Globalna farmaceutska industrija ima kompleksnu mrežu koja presjeca čitav svijet. Jedna pilula ponekad prolazi kroz desetak zemalja tokom proizvodnog procesa, što kriminalcima pruža brojne prilike za falsifikovanje lijeka u tom lancu snabdjevanja. Na primjer, hemijske supstance se sintetizuju u Kini, kombinuju s pomoćnim supstancama u Indiji, a zatim pakuju u Meksiku prije nego što bivaju isporučene nekoj apoteci u Kanadi.

Često kriminalci koji trguju lažnim lijekovima imaju raširenu međunarodnu mrežu saradnika. Tako je 2013. godine jedan Portorikanac osuđen na dvije godine zatvora za prodaju stotina hiljada lažnih lijekova preko interneta. On je bio američka veza bande falsifikatora lijekova predvođene Bo Đangom, Kinezom koji se nalazi u bjekstvu.

Upravo zbog međunarodne prirode trgovine lažnim lijekovima problem je tako teško rješiti.

„Od 196 zemalja svijeta veoma malo njih ima posebnu službu koja se bavi farmaceutskim preparatima”, kaže Alin Planson, pomoćnica direktora Interpolovog programa za borbu protiv farmaceutskog kriminala i lažnih medicinskih preparata.

„Ostale ne mogu da sprovedu postojeće zakone zbog toga što nemaju potrebne kapacitete ili sredstva.” SZO ocjenjuje da je oko 30 odsto zemalja svijeta nema odgovarajuće regulatorno tijelo za lijekove poput Uprave za hranu i lijekove (FDA) u Sjedinjenim Državama.

Čak i u bogatim zemljama kao što su SAD i Velika Britanija, gdje su provjere redovne, na tržište dospjevaju falsifikati, uglavnom kad ih pacijenti ili zdravstveni radnici kupuju preko interneta. Studije pokazuju da oko 90 odsto lijekova kupljenih preko interneta potiče iz različite zemlje od one koja je navedena na dotičnom sajtu, a internet apoteke često kupuju lijekove u zemljama s labavom regulativom.

Prljava farmaceutska industrija

Zaustavljanje ove pošasti zahtjevalo bi u najmanju ruku saradnju velikog broja zemalja. Amir Ataran, profesor prava i medicine na Univerzitetu Otave, predlaže usvajanje međunarodnog ugovora prema kome bi sve zemlje učesnice prihvatile određeni skup zakona. Ataran upoređuje ovaj ugovor sa avio-industrijom.

„Postoji nekoliko desetina ugovora u civilnoj avijaciji i sve zemlje ih poštuju. Ako to ne čine, ne mogu da lete.”

Da bismo podigli standarde za farmaceutske kompanije širom svijeta, ističe Ataran, potreban nam je sličan sistem koji kažnjava zemlje ukoliko ne sprovode kontrolu kvaliteta lijekova.

Protokol najbliži ovom prijedlogu trenutno je Konvencija o medicinskom kriminalu: od 2011. godine zemlje mogu da potpišu neformalni ugovor u skladu s kojim krivično gone falsifikatore lijekova na svojoj teritoriji. Međutim, niko ne vrši pritisak na zemlje da usvajaju zvanične zakone ili sprovode statute ove konvencije. Štaviše, neke zemlje, poput Indije i Brazila, ne preduzimaju ništa zbog toga što lijekovi slabog kvaliteta čine tako veliki dio njihove ekonomije, objašnjava Ataran.

Druge zemlje su sputane politikom koja stavlja u isti koš lažne i falsifikovane lijekove. Falsifikovani lijekovi su kopije lijekova koje je farmaceutska kompanija zaštitila patentom i njihova ilegalna prodaja predstavlja povredu intelektualne svojine.

Ovakve kopije nisu opasne po život, one u suštini ugrožavaju samo zaradu farmaceutskih giganata. Istinska prijetnja za zdravlje svakako su lažni lijekovi, pošto oni svake godine ubijaju hiljade ljudi širom svijeta. Ali u zemljama u kojima se ne pravi razlika između te dvije vrste medicinskih preparata nadležni organi moraju da troše svoja ograničena sredstva na rješavanje beznačajnih slučajeva povrede intelektualne svojine umjesto da gone kartele koji krivotvore lijekove.

SZO dobija izvještaje o lažnim lijekovima iz cijelog svijeta. Ali do današnjeg dana organizacija nije učinila ništa da podstakne zemlje da usvoje sporazume vezane za borbu protiv lažnih lijekova, niti je zauzela odlučan stav da se razdvoji pitanje opasnosti lažnih lijekova po javno zdravlje od zabrinutosti farmaceutske industrije zbog falsifikovanja njenih proizvoda.

SZO koristi i nastaviće da koristi izraze „supstandardni, lažni, pogrešno obilježeni, krivotvoreni i falsifikovani lijekovi dok se države članice ne saglase o univerzalnoj definiciji”, istakao je Dits. Ali Ataran i mnogi drugi tvrde da se pravi razlog krije u tome što SZO ne želi da naljuti velike farmaceutske kompanije, svog bliskog partnera i finansijera.

Proteklih nekoliko godina novinari i neprofitne organizacije optužili su SZO da se nalazi pod uticajem velikih farmaceutskih kompanija nakon što je otkriveno da je prihvatila donacije organizacija koje su te kompanije osnovale; godine 2007. ugledni časopis BMJ objavio je članak s podatkom da je farmaceutski gigant „Glakso Smit Klajn” poklonio Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji 10.000 dolara, a ta suma je oprana kroz neprofitno evropsko Udruženje za Parkinsonovu bolest.

Postoji jedna grupacija koja djeluje kao međunarodni regulator za lažne lijekove. U proteklih sedam godina Interpolova operacija „Pangea” doprinijela je zapljeni miliona pakovanja lažnih lijekova, među kojima su mnogi prodavani preko interneta. Ovakve akcije su uvijek hvaljene kao odličan primjer uspješne međunarodne saradnje: u jednoj operaciji „Pangea” 2014. učestvovali su organi iz 111 zemalja.

Međutim, te brojke su varljive, tvrdi Ataran. „Ono što Interpol nikad ne kaže jeste da je više od polovine lijekova zaplijenjenih u operacijama ‘Pangea’ iz nekoliko zemalja, kao što su Velika Britanija, SAD i Francuska. ”

Spas preko mobilnog

Najbolji način da se prepozna lažni lijek jeste da se njegov uzorak pošalje u laboratoriju gdje istraživači mogu da ga testiraju. Međutim, čak ni laboratorijski testovi nisu sto odsto precizni, dok je u siromašnijim zemljama slanje hiljada uzoraka u laboratoriju sporo i veoma skupo. Postoje ručni spektometri (instrumenti koji se koriste za analizu hemijskog sastava hrane, lijekova itd.), ali oni su novi, netestirani i skupi.

Stoga naučnici i inovatori rade na pronalaženju jeftinog i efikasnog rješenja. CD-3 je primjer koji obećava; to je ručni uređaj koji je izumila FDA; on emituje ultraljubičaste i infracrvene zrake na tablete i kapsule i njihovo pakovanje i određuje da li su pravi. Lako se koriste, relativno su jeftini (oko 1.000 dolara komad) i iznenađujuće efikasni.

Međutim, CD-3 može da provjeri samo 35 odsto uzoraka. Da bi instrument provjerio da li je lijek legitiman, on mora da ga uporedi sa originalom, koji zvaničnici često nemaju ako je lijek rijedak ili ako vlada njegova nestašica. To je posebno slučaj u zemljama u razvoju.

Efikasnim su se pokazali mobilni telefoni: legitimni proizvođači lijekova počinju da proizvode pakovanja s kodom koji se sastruže i koji potrošač u vidu SMS poruke pošalje na određeni telefonski broj. Ukoliko dobije automatski odgovor, to je potvrda da je lijek pravi. Ovaj postupak mnogo obećava jer, prema Heringtonovim riječima, nijedan falsifikator nije uspio da „provali” sistem. Međutim, dugoročno gledano, tvrde eksperti, ovo rješenje nije idealno zbog toga što ne jača regulatorni sistem. A bez jake regulative proizvođači lažnih lijekova ne mogu da budu uhvaćeni.

(newsweek.rs)