Magazin 19.07.2016.

Život Radovana Kesića u carstvu satova

ČITANJE: 4 minute

U kući porodice Kesić u Maglajanima kod Laktaša ne može se desiti da ukućani ne znaju tačno vrijeme – u vitrinama, na zidovima i policama i svuda gdje su mogli stati neumorno kucka na stotine časovnika uglavnom neobičnih oblika, koje domaćin Radovan Kesić sakuplja već 30 godina.

Penzioner sa neobičnim hobijem ni sam ne zna koliko ih ima.

Posljednji put kad sam ih brojao imao sam 1.300 komada, a u međuvremenu sam nabavio još koji. Satove skupljam od početka osamdesetih godina prošlog vijeka, a kupovao sam ih gdje sam stigao – od Mađarske, Češke, Slovačke, Austrije, Njemačke, Srbije, pa do naših krajeva – priča šezdesetpetogodišnji Kesić.

Ljubav prema satovima rasplamsala se još šezdesetih godina prošlog vijeka, kada je kao dvanaestogodišnji dječak od dede dobio na poklon svoj prvi sat.

– Do tada su me uvijek budili pijetlovi, jer je sat u to vrijeme bio pojam, naročito u siromašnim porodicama. Kada nam je deda kupio prvi “insa” sat, bio sam oduševljen. Po čitavu noć bih ostajao budan i slušao kako kucka, bio sam opčinjen tom malom kutijom – prisjeća se Radovan.

Sa 19 godina trbuhom za kruhom otišao je u Austriju, a kada je zaradio prve pare, ljubav prema satovima počela se pretakati u hobi.

– Gdje god vidim lijep i neobičan sat kupim ga i to rijetko kad jedan, uvijek nekoliko komada. Ne težim skupim satovima i moja kolekcija nije vrijedna, to su obični plastični, drveni, keramički satovi. Najskuplji sam platio dvadesetak evra, ali bez obzira na to za mene su bogatstvo i svaki znam u glavu – priča ovaj kolekcionar i dodaje da nema para za koje bi ih prodao.

Znajući koliko mu znače mnogi su Radovana obradovali upravo satom, a već 20 godina za rođendan nije dobio ništa drugo osim časovnika.

Neumorni mjerači vremena u obliku teniskog reketa, violine, voza, anđela, “fiće” koji svira brazilsku lambadu, životinja, motora i tave samo su mali dio kolekcije.

– Najneobičniji sat koji posjedujem je u obliku dinamita, koji, kad ga navijem na željeno vrijeme, prvo kaže “dobro jutro” i krene da odbrojava od deset do nula, zatim kaže “pružam ti još jednu šansu za ustajanje” i ako ga ne isključim, nastavlja da odbrojava i “eksplodira” – govori sa osmijehom Kesić.

Ipak, najdraži mu je satić koji je kupio u jednoj kineskoj radnji u Austriji prije 35 godina.

– Svako jutro me budi i nikada me nije slagao i izdao ćutanjem – govori ovaj penzioner.

Neobičan hobi mu osim ljubavi donosi i mnogo posla, jer sa suprugom Milenom čisti sve satove, popravlja ih u slučaju kvara, ali i stalno preraspoređuje.

– Supruga i ja ih čistimo, preslažemo i raspoređujemo tri do četiri puta godišnje, a za taj posao nam trebaju minimalno tri dana intenzivnog rada. Ipak, oboje to radimo sa zadovoljstvom – kaže Radovan.

Kesić ima dva unuka za koje je siguran da će ostaviti u životu njegov hobi.

– Kad su bili mali uvijek su se igrali sa časovnicima, ali nikada nijedan nisu razbili ili pokvarili – kaže Kesić i zaključuje da je to znak da će krenuti njegovim stopama.

Bolje satovi nego rakija

Od ljudi koji ga posjete i vide njegovu kolekciju Radovan Kesić čuje sve i svašta. Jedni se dive, drugi misle da je lud.

– Bolje je sakupljati satove nego popijene flaše piva i rakije. Prije par godina sam upoznao neke ljude i započeo s njima priču o satovima i tada mi se jedna žena požalila na svog muža, rekavši da je opsjednut satovima, da ih dovlači kući i da ima 30 komada. Rekao sam joj: “Gospođo ja imam 1.300 komada”, a ona je zađutala kao da sam je vrelom vodom polio – prisjeća se Kesić.

Ne nosi sat na ruci

Zanimljivo je da strastveni ljubitelj satova na ruci ne nosi sat, a razlog je veoma jednostavan – žulja ga. Radovan Kesić ima i dva pozlaćena džepna sata, ali ni njih ne upotrebljava, jer mu za njih treba prsluk, a prsluci, kaže, nisu u modi.

(Glas Srpske)