Životna ispovjest Saše Radulovića: Kako su mi ubili oca u Dobrovoljačkoj

Ovo je priča jednog čovjeka, Saše Radulovića, lidera pokreta Dosta je bilo i najvećeg iznenađenja izbora, koji je za Nedeljnik prvi put u javnosti govorio o danu kada mu je, u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, ubijen otac, ljekar i pukovnik JNA, načelnik saniteta Druge – Sarajevske armijske oblasti. Radulović u potresnoj ispovjesti, kao čovjek koji je iz prve ruke doživio ono najgore, govori o značaju pomirenja na Balkanu i odgovornosti političara, bivših i sadašnjih, što i dalje živimo u devedesetim.

Moj otac Budimir bio je ljekar. Bio je pukovnik JNA. Načelnik saniteta Druge – ili kako smo mi to zvali – Sarajevske armijske oblasti.

Rođen je na Kosovu, u opštini Dečani. Školovao se u Nišu, kasnije je otišao za Beograd gdje je završio Medicinski fakultet. Majka mi je iz Krajine, iz okoline Plitvica. Ona je završila Ekonomski fakultet u Beogradu. Rodio sam se u Bihaću, sticajem okolnosti, jer mi je tu živjela baba. Očev put, odnosno vojna karijera ga je dovela do Sarajeva. Rat je tu zatekao moju porodicu.

Odrastao sam u Sarajevu. Stan je gledao na Dobrovoljačku ulicu. Preko te ulice sam prelazio gotovo svaki dan bar dva puta. Često i nebrojeno puta. Tu mi je bila osnovna škola, trafika, išao sam tu do samoposluge, do rijeke, u grad.

Družili smo se s komšijama muslimanima, živjeli zajedno. Bilo je važno šta znaš, a ne odakle si i ko si. Nismo se djelili po bilo kom osnovu. Poštovali smo jedni druge. I običaje – oni naše, mi njihove. Politika nas nije interesovala. Interesovao nas je život. Slušali smo Azru i EKV, Buldožer i Kazalište, Clash i Headse.

PRVE BARIKADE IZGLEDALE SU NAM SMIJEŠNE

Događaji su počeli u teškom pravcu da se kreću krajem osamdesetih, početkom devedesetih. Prije toga se ništa nije osjećalo. Ili bar ja nisam osjećao. Onda je počelo to turobno vrijeme. Završio sam fakultet i napustio zemlju 1989. godine, tako da nisam bio u Sarajevu u tom turbulentnom periodu.

Ljudi nisu vjerovali da će rat da stigne i u Sarajevo. Niko zapravo nije očekivao da ljudi u tako kratkom vremenu toliko mogu da se podijele. Desilo se sve izuzetno brzo. U nekoliko mjeseci došlo je do potpunog raspada. Kad su počele da se podižu barikade u Sarajevu, ljudima iz moje generacije je sve to izgledalo smiješno. Sjećate se Top liste nadrealista?

Otac je bio optimista da Sarajevo neće eksplodirati, ali kako je prolazilo vrijeme – sve manje i manje. Borio se da pomogne svakom vojniku, svakom čovjeku. Eskaliralo je, nažalost, do kraja. Odgovornost za to snose tadašnji političari sa svih strana. Nijedna država nastala iz bivše SFRJ do danas još nije ispravno pristupila zločinima i njihovim posljedicama.

NAPAD NA KOLONU

Te 1992. sam bio u Njemačkoj, radio sam u Simensu kao inženjer. Čuo sam preko radija da se nešto desilo u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Odmah sam zvao mamu, ali nisam mogao da je dobijem. Bila je čitava psihoza, koja je trajala danima. Bio je to napad na komandu u centru grada, a potom napad na kolonu koja je izlazila iz grada. U toj koloni bio je i moj otac. Ubijen je u toj koloni 3. maja 1992. Poginulo je još nekoliko ljudi. Tata je bio u sanitetskom vozilu na prednjem sedištu. Bio je to pucanj u glavu sa kratkog rastojanja. I to na mjestu gde sam prošao hiljadu puta.

Nakon toga odvezli su ga u Vojnu bolnicu u Sarajevu, koja je, takođe, bila pod opsadom. Mama ništa nije znala šta se desilo. Ujutru bi se krišom od nje pričalo o tome, ali njoj niko nije govorio prave informacije. Slutila je da se nešto loše dogodilo. Komšije su znale, ali niko nije smio da joj kaže. Svi su od nje skretali pogled i gledali u zemlju.

OBDUKCIJA

Majka je iz straha izašla iz stana i nakon toga se više nije vraćala. U stanu su ostale sve naše lične stvari – dvadeset pet godina naših života. Djetinjstvo. Dokumenti. Sve porodične fotografije. Kod rođaka i prijatelja skupljam fotografije – jedva sam uspio da pronađem jednu očevu. Uzeli su nam filmove sa ljetovanja. Oni koji su se kasnije uselili – sve su iznijeli. Kompletan namještaj. Odnijeli su dio naših života. Ništa nije ostalo.

Poslije nekoliko dana traganja, majka je očevo tijelo pronašla u Vojnoj bolnici. Nisu joj dali da preuzme tijelo. Nisu nam dali ni da prevezemo ubijenog oca do Beograda. Bili su to mučni pregovori, koji su trajali osam do deset dana. Uspjeli smo nekako.

U Beogradu nas je sačekao profesor Zoran Stanković sa VMA, koji je uradio obdukciju. Sjećam se da majci nisam dao da vidi očevo lice. Bio je to strašan prizor. Držala ga je samo za ruku.

I SAKRIVANJE ZLOČINA JE ZLOČIN

Vjerujem da iz tog rata u Bosni možete da nađete hiljade ovakvih ili sličnih porodičnih tragedija. Ono što me u svemu tome najviše boli jeste kada bilo koja strana pokušava jedan zločin da opravda nekim drugim zločinom. I onda kaže: “Ovaj zločin se jeste desio, ali to je zato što je bio drugi zločin.” To nije ljudski. Svaki zločin je individualan. Svaki zločin zahtjeva da se pronađe i kazni krivac. I to ne samo zbog porodica žrtava, nego i zbog samog društva. Da biste se uopšte zvali društvo, morate da procesuirate zločine, inače niste društvo. Ukoliko sakrivate zločin, onda niste čovjek. Ako sakrivate zločin, i to je zločin. A ako to ne znate, onda niste čovjek.

Kad prepoznam zločine koje su počinili ljudi koji su se predstavljali kao srpska strana, ja u tom trenutku neću da govorim o zločinima koji su počinjeni prema nama. Ako to radimo, onda relativizujemo zločine.

Marčelo je poslao izuzetno važnu poruku: kad dođete u Srebrenicu, pred tim žrtvama izgubite nacionalnu pripadnost. To je jedini način kako jedino ljudski može da se gleda taj zločin.

Ne mogu da razumijem kako nekome ko ima žrtve u svojoj porodici, može da umanji bol ako je tamo nekom drugom čovjeku učinjen isti zločin. Mogu samo da razumijem da oni koji su ubili mog oca i druge nedužne ljude odgovaraju pred zakonom. Isto tako želim da svi koji su počinili zločin u Srebrenici, odgovaraju pred zakonom.

Lako nam je da prepoznamo kada BiH neće da procesuira zločin u Dobrovoljačkoj, ali nam je veoma teško da prepoznamo kada država Srbija neće da procesuira neki zločin nad pripadnicima drugih nacionalnosti. Manji broj ljudi, uglavnom iz kulture, umetnici izgleda brže prepoznaju zločine, političari će izgleda stići na repu. A trebalo bi da bude obrnuto.

SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU

Kad govorimo o svim zločinima koji su se desili na teritoriji bivše Jugoslavije, moramo uvijek pojedinačno da govorimo o tome: šta se desilo, ko su žrtve, ko su ubice. Očigledno nijedno društvo u regionu nije spremno da se suoči sa prošlošću, nego svi misle da brane neke uzvišene ciljeve time što sakrivaju i veličaju svoje zločince. Misle – ako bi se sve to otkrilo i kazalo tačno šta se desilo, to bi nekako umanjilo taj neki njihov cilj. Kakva greška.

Za narod u Srbiji, čini mi se, svi ti zločini su još vrlo daleko, osim za one čija je rodbina prošla neku moju sudbinu. Sve dok se nije pojavio onaj snimak sa “Škorpionima” koji pucaju u nedužne ljude, javnost nije vjerovala da se u BiH nešto tako dešavalo. Narod u Srbiji nije vjerovao da je i srpska strana činila zločine. Uvijek se govorilo o zločinima nad Srbima, koji su nesporni, ali rijetko o zločinima Srba. Za to je kriva država.

Kad štitite zločince u sopstvenim redovima, kad imate zločince unutar svoje armije, ili svojih službi bezbjednosti, odnosno čitavog državnog sistema, onda ti zločinci preko svojih veza, svojih prijatelja utiču na državnu politiku u pokušaju da zaštite sebe. A onda politička elita padne pod taj pritisak i smatra da je to sakrivanje zločina ili njihova minimilizacija – rešenje za Srbiju. A rešenje je potpuno suprotno. Ima jedna anglosaksonska izreka koju ja često koristim u ekonomiji – kad se nađeš u problemu, odnosno u rupi, onda prva stvar koju moraš da uradiš jeste da prestaneš da kopaš. Rješenje nije dublje u rupi, nego je rešenje da se izdignete iz problema.

Država, dakle, mora da prepozna da postoje žrtve, da je u njenom interesu da se to procesuira kako za njihove porodice, tako i za samo društvo. Političari u Srbiji i regionu, međutim, to nisu shvatili, nego stalno nešto kalkulišu. A kada bi izašli sa jasnim stavom o zločinima, građani bi to prihvatili.

Istina je i da srpske žrtve nisu prepoznate. Mislim da je to dijelom zbog pogrešne državne politike. Veliki broj Srba je stradao, i ogroman broj ljudi ostao bez imovine, i na prostoru BiH i na prostoru Hrvatske ili na Kosovu. A to je posljedica toga kada imate nerazuman politički stav – kada pokušavate da mešate žrtve i stalno glumite Kalimera i vičete: “Ovo je nepravda, pa to ti je”, onda praktično dođete u situaciju da se nesporne žrtve srpskog naroda ne prepoznaju. Potrebna nam je ozbiljnija i pametnija politika.

KO JE KRIV AKO NIKO NIJE KRIV?

Te naše žrtve se, dakle, ne prepoznaju dovoljno još ni u Srbiji, a u Sarajevu se tek sigurno ne prepoznaju. Naser Orić je odličan primer. Pretpostavimo da Naser Orić nije kriv za zločine. Srbi su nesporno stradali, radi se o ogromnom broju ljudi koji su ubijeni. Ko je onda kriv? Ne može društvo ili država, kao što je BiH da kaže – Orić nije kriv. Ako to već tvrde, onda BiH mora jasno da kaže ko je kriv umesto Orića. Ko? BiH mora da otkrije ko je to učinio.

Ne može Sarajevo da tvrdi da niko nije kriv za zločin u Dobrovoljačkoj. Pretpostavimo da Ejup Ganić nije kriv, a jeste. Sumnja se da je Ganić tim zločinom namjeravao da dobije povjerenje muslimana i smijeni Aliju Izetbegovića. Tuzlanska kolona, takođe. Ne može biti da niko nije kriv za te počinjene zločine. Sarajevo to mora da utvrdi.

Isto je i sa zločinima koje su počinili Srbi. Neko je kriv za zločin u Srebrenici. To mora da se otkrije. I zbog žrtava, i zbog Srbije, i zbog naše budućnosti.

Ko god je pokušavao iz zločina da izvuče jeftine političke poene, doveo je cijeli region u potpuno apsurdnu situaciju – da se slavi povratak Nasera Orića u Sarajevo, Ante Gotovine u Zagreb ili sutra Ratka Mladića u Beograd. A zločini? Mora se utvrditi šta se tačno desilo. Nikom ne treba ni tovariti ni oduzimati žrtve. Dok se to ne uradi, ne možemo napred.

Slično je recimo i sa rehabilitacijom Draže Mihailovića. U toj situaciji se moralo tačno utvrditi šta se desilo. Šta su mu komunisti natovarili, a šta je zaista Draža i njegov pokret uradio u Drugom svjetskom ratu. Nema nikog ko za jedan četnički zločin može da kaže da je u redu. Ali te stvari treba razdvojiti. Ako to ne uradite kao što ne radi Republika Srpska – ako zapravo pokušavate da prikrijete svoje zločine, onda vas u svijetu predstave ne kao legitimnu instituciju, nego kao nekog ko je problem, ko ne prepoznaje osnovne civilizacijske vrijednosti i koga treba eliminisati. A politika treba da bude upravo suprotno.

Srbija je potpisnik i garant Dejtonskog sporazuma. Svi odnosi u BiH se mogu menjati samo saglasnošću svih strana koje su garant sporazuma. Zato podržavam svako rešenje do koga se dođe dogovorom svih strana. Podržavam RS i sve njene građane u odbrani svojih interesa onako kako ih vide unutar BiH.

PORODIČNE TRAGEDIJE

Meni su i dede ubijene u ratu. Obojica 1941. Tatin otac mi je ubijen na Kosovu. Kad je počeo rat, vraćao se iz Vojske Kraljevine s puškom, tamo su ga sačekali lokalni balisti i ubili. I njega i njegovog rođenog brata. Drugog dedu, maminog oca, ubile su mi ustaše. Imam, dakle, jedno porodično ludilo koje traje generacijama.

Danas ponekad odem u Sarajevo. Većina mojih prijatelja ga je napustila, i Srbi i Muslimani i Hrvati. Svi su oni više rasuti po svijetu, nego što ih je ostalo u Sarajevu.

(nedeljnik.rs)