Zlogodišnjice

PIŠE: Muharem Bazdulj

U najvećem dijelu svijeta, ljeto je politički mrtvo doba. Izbori se po pravilu ne organizuju ljeti, parlamentarci su na godišnjem odmoru, mada je vrijeme vrelo, vlade rade na, kako se to kaže, hladni pogon.

Kad je o Bosni i Hercegovini riječ, a u dobroj mjeri i njoj susjednim zemljama, privid političkog života održavaju obilježavanja različitih godišnjica vezanih za ratni raspad Jugoslavije devedesetih. Pošto se najveći broj ratnih zločina nad civilima desio u kasno proljeće i ljeto 1992, gotovo da nema dana da se ne komemorira neka godišnjica, bilo da to rade Bošnjaci, bilo Hrvati, bilo Srbi. S druge strane, dva najtraumatičnija događaja cijelog rata za Bošnjake i Srbe, pad Srebrenice i “Oluja”, desili su se takođe u ljeto, ali 1995, a obilježavanje tih godišnjica takođe ima i dnevnopolitički uticaj. Upravo je povodom još jedne godišnjice “Oluje”, filozof i politički analitičar Žarko Puhovski napravio zanimljivu paralelu: “U proljeće 1970. CKSK je odlučio da će se ubuduće velike proslave obljetnica NOB-a slaviti svakih pet godina. Ovo zaista počinje ljude opterećivati, ide im na živce. Imate ljudi kojima je to važno. Društvo je opterećeno time, vi svaki dan imate nekakvu godišnjicu.”

Dnevnopolitičke pobude

Moram priznati da mi ovaj podatak nije bio poznat, a na neki način objašnjava i neke detalje iz mojih dječijih uspomena. Koliko god cijeli obrazovni i vrijednosni sistem socijalističke Jugoslavije bio utemeljen na kulturi sjećanja na Narodnooslobodilačku borbu, nije mi ostalo u sjećanju da smo se u školi, recimo, svake godine prisjećali Užičke republike, Igmanskog marša, Neretve, Sutjeske, Desanta na Drvar i Sremskog fronta. Nije postojalo toliko opterećivanje godišnjicama i to, očigledno, nije bio neki spontani refleks društva, nego plod racionalne političke odluke. Nije nezanimljivo ni to da je takva odluka donesena baš dvadeset i pet godina nakon kraja Drugog svjetskog rata. Zavodljivo bi bilo razraditi analogiju da je socijalistička Jugoslavija tada bila udaljena od rata u kojem je stvorena otprilike isto onoliko koliko je današnja Bosna i Hercegovina udaljena od rata koji ju je stvorio onakvu kakva je danas. To bi, međutim, bilo višestruko pogrešno. Naime, javni stav prema svim godišnjicama iz Narodnooslobodilačke borbe dijelio je najveći dio stanovništva. Čak i veliki dio antikomunistički raspoloženih ljudi je cijenio antiokupatorski aspekt partizanske borbe. Bilo je, naravno, u Jugoslaviji i preživjelih kolaboracionista i njihovih potomaka, ali njihov glas se u javnosti nije čuo i bili su manjina.

Hoću da kažem da se iz dnevnopolitičkih pobuda čak mogao i pronaći razlog za svakogodišnje obilježavanje godišnjica u ideji da se time jača unutrašnja kohezija zajednice. Ipak, drugovi iz Centralnog komiteta bili su dovoljno politički mudri da shvate kako takva praksa donosi više štete nego koristi. Najprije, svakogodišnjim obilježavanjem godišnjica, društvo se drži zarobljenim u prošlosti. Ako želite gledati u budućnost, ne možete svakog Božijeg dana komemorirati neki događaj iz prošlosti. U tom smislu je važna još jedna razlika kod godišnjica koje su se obilježavale u tadašnjoj Jugoslaviji i današnjoj Bosni i Hercegovini. U Jugoslaviji se njegovalo sjećanje na herojska djela, na borbu, na otpor, na trenutke u kojima su se naši preci aktivno borili protiv velike sile. U Bosni i Hercegovini se uglavnom obilježavaju godišnjice ubijanja i protjerivanja, odnosno gaji se sjećanje na trenutke kad su nečiji preci bili – žrtve. Nije da u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji nije bilo događaja gdje su civili mučki i masovno ubijani, nije da se to nije znalo i pamtilo, ali je obrazovna politika, slično, uostalom, politici u drugim socijalističkim zemljama, više insistirala na pamćenju situacija u kojima si bio heroj u odnosu na one u kojima si bio žrtva. Ni to nije bez vraga, ako se misli o budućnosti.

Krokodilske suze

Zamislimo da sutra padne dogovor političkih lidera najjačih bh. partija koje okupljaju i Bošnjake i Srbe i Hrvate da se godišnjice ratnih događaja (1992-1995) više ne obilježavaju svake godine, nego svake pete. Ne, naravno, da se porodice žrtava ne prisjete svojih najmilijih koje su izgubili i posjete im grobove, ne, naravno, da se eventualno tim povodom organizuje i vjerski obred, ali da se izbjegavaju političke govorancije i medijski spektakli. Digla bi se kuka i motika, a ti ljudi bi morali da se spreme za politički odstrel. Ofanziva bi, naravno, krenula iz tradicionalnih moralističkih uporišta nevladinog sektora i tzv. nezavisnih intelektualaca. Retoriku nije teško naslutiti. Pozivali bi se na žrtve i na svoj veliki, ogromni, džinovski, kolosalni pijetet. O, kako bi samo trubili tobože u ime žrtava. A istina je, dakako, da oni na tim žrtvama parazitiraju godinama i decenijama, a plan im je da nastave tako do Sudnjeg dana u koji svakako ne vjeruju, koliko god da dio njih voli da se poziva i na božansku pravdu. Njihove krokodilske suze karikatura su svih iskrenih suza. Od njihovih tananih duša osjetljiviji je jedino njihov novčanik.

Stoga i ubuduće, u doglednoj budućnosti, možemo očekivati svakogodišnje obilježavanje svakovrsnih godišnjica. Mada je Žarko Puhovski u pravu kad kaže “Društvo je opterećeno time, vi svaki dan imate nekakvu godišnjicu”, ne postoji politička snaga koja bi to opterećenje društva bila u stanju artikulisati u neku smislenu viziju. U već pomenutom intervjuu, Puhovski je ponešto i optimističan te tvrdi da će ratna retorika sigurno jednom stati, pošto sve većem broju naročito mladih ljudi ide na živce što se svake godine nekoliko desetina puta pronalaze razne godišnjice koje treba obilježavati, slaviti, komemorirati, prognozirajući kako će se sve to s vremenom izduvati i neće biti tako aktuelno.

Bilo bi dobro da je Puhovski ovdje u pravu, no ponekad se čini da su pominjanim godišnjicama opterećeniji oni koji događaje na koji godišnjice podsjećaju ne pamte u realnom vremenu, nego oni koji ih se sjećaju. Za njih te godišnjice svakako nemaju veze sa vlastitim uspomenama, nego jedino s propagandom. Za njih su stvari u svakom slučaju mnogo više crno-bijele nego za one koji imaju rat u vlastitom iskustvu. Valja nam priželjkivati da svakogodišnje obilježavanje godišnjica iz devedesetih ne može biti prekinuto jedino novim svježijim nizom tragičnih događaja koji će prizivati obilježavanje svojih godišnjica. Kod nas su, nažalost, godišnjice izgleda poput klinova pa se godišnjica samo drugom i recentnijom godišnjicom – izbija.

(Glas Srpske)