Magazin 11.05.2021.

ZORAN KOSTIĆ: Priznanje “Marko Miljanov” za mene je više od nagrade

ČITANJE: 6 minuta

Zoran Kostić je istaknuti srpski književnik i prevodilac te dobitnik brojnih velikih priznanja u književnom i umjetničkom svijetu. Kostić je više od deceniju bio predsjednik Udruženja književnika Republike Srpske, a takođe član je i Saveza pisaca Ruske Federacije te Udruženja književnika Srbije.

Piše pjesme, drame, pripovijetke, eseje i bavi se prevođenjem poezije sa ruskog i poljskog na srpski. Napisao je brojna djela, među kojima su “Vijenac za Trepetovu”, “Zadušni repovi”, “Delta oca”, “Kućni plamen” i mnogi drugi, a dobitnik je i brojnih nagrada kao što su “Zlatni vitez”, povelja “Karađorđe”, nagrada “Laza Kostić”, pišu Nezavisne.

Nedavno je žiri za dodjelu nagrade “Marko Miljanov” jednoglasno donio odluku da ova nagrada Udruženja književnika Crne Gore za 2020. godinu bude dodijeljena Kostiću za pjesničku knjigu “Izdaja jezika”. U intervjuu za “Nezavisne” Kostić govori o samoj nagradi, budućnosti i očuvanju srpskog jezika i književnosti, ali i aktuelnoj temi, dolasku nobelovca Petera Handkea u Republiku Srpsku.

Koliko je značajna nagrada “Marko Miljanov” za Vas lično, ali i za književnost?

To je najveća nagrada koju Udruženje književnika Crne Gore dodjeljuje piscima za knjigu objavljenu u protekloj godini. Već trideset i nešto godina dodjeljuje se jednom piscu koji je član Udruženja književnika Crne Gore, ali isto tako i piscu koji nije član, ali piše na srpskom jeziku. Nagradu su dobijali Desanka Maksimović, Matija Bećković, Rajko Petrov Nogo, blaženopočivši mitropolit Amfilohije i mnogi drugi, što je čini jednom od najvećih nagrada na našem području. Za mene lično, ona je više od nagrade, jer Marko Miljanov je bio pisac fenomen koji može da se sretne samo u srpskoj literaturi, čovjek koji se opismenio u pedesetoj godini života i napisao svoja tri značajna djela, od kojih je jedno kultno, bez kojeg ne može da se prati istorija, a to su “Primjeri čojstva i junaštva”. Proslavljeni junak, senator, vojvoda, a nakon ratova veliki pisac koji je uticao u mnogo čemu na sve. Njegov zavjet je živ u svim istorijskim prelomnim trenucima u Crnoj Gori, on je snaga koja je pokretala narod u očuvanju identiteta nacije.

Knjiga nosi naziv “Izdaja jezika”. Zašto ste se odlučili za takav naziv za knjigu poezije i o čemu ona govori?

Radi se o poeziji i pjesmama za koje je teško odrediti kada su nastale. U posljednjih 15 godina ja aktivno pišem na temu jezika i tragedije koju doživljava srpski jezik, skrnavljenju i politizaciji, cijepanju srpskog jezika na pseudojezike i jezičke koji se prema političkim okolnostima ili željama nazivaju prema teritoriji na kojima se do tada govorilo jedinstvenim srpskim jezikom, pa je tako u Crnoj Gori nastao i crnogorski, a ista stvar je i sa bosanskim. Pokušali su da ga etabiliraju dodavši dva slova, a svi znamo da je to srpski jezik. Da tragedija bude veća, dio Crne Gore i jeste kolijevka srpskog jezika. Cijela istorija i istorijska previranja na ovim prostorima odražavaju se kroz jezik, i zato sam i dao ovakav naziv knjizi. Mi smo jedini narod koji je izdao svoj jezik prepustivši ga jezikokradicama na milost i nemilost. Ovo je moj krik i pobuna protiv takve sudbine jezika te upozorenje pokoljenjima i mladima koji sve više odlaze od jezika da mu se vrate, jer jezik, to su oni. Sudbina jezika i naroda je ista.

Da li je posjeta nobelovca Petera Handkea korak naprijed za domaću književnost ili je i ona ipak politički uslovljena?

Samo njegovo postojanje je velika čast za književnost jer postoji takav jedan pisac, sa takvom vizurom na događaje i noviju istoriju. Da ne govorim koliko je značajan zbog njegovog odnosa prema zbivanjima na ovim prostorima u proteklom ratu, gdje je objektivno i bez naklonosti prema Srbima gledao na sve ono što se ovdje dešava i to promišljao u svojim djelima. Ispalo je, ali mi smo navikli na to ovdje, da je sve što nije po matrici i mišljenju srpskih neprijatelja u ovom ratu i njihovih mentora sa Zapada okarakterisano kao “prosrpsko”. Sama dodjela Nobelove nagrade Handkeu je naišla na takav odijum osude u Sarajevu, Zagrebu i slično, gdje su se svi odjedanput složili u svojoj osudi da je to nekakva prosrpska propaganda, što je glupost koja se ispoljava i ovih dana. Mediji iz Sarajeva kažu “kontroverzni” pisac Handke, ali mi se ne možemo zbog toga naročito uzbuđivati jer su njima “kontroverzni” pisci i Njegoš, Petar Kočić, Ivo Andrić, Branko Ćopić, tačnije svi srpski književnici. Od izuzetnog je značaja što je Handke boravio u Republici Srpskoj i što su ga zvaničnici udostojili najviših priznanja, a da li će to imati uticaj na našu književnost, ja se iskreno nadam da hoće, bar u smislu neke magistralne ideje koju već decenijama nema naša književnost.

Koliko ste zadovoljni trenutnim radom Udruženja književnika RS?

Bio sam predsjednik Udruženja književnika RS i to vjerovatno duže od svih predsjednika i znam koliko je strašno i teško održati naše postojanje, a kamoli neki uspješan rad. Vremenom smo postali udruženje od izuzetnog značaja za Republiku Srpsku, što će svakako uticati pozitivno na nas. Naše društvo tradicionalno nije nikad bilo naklonjeno svojim piscima, tako da ovo što se sada dešava je stvarno ogroman podvig i pomak zahvaljujući sadašnjem predsjedniku Bjeloševiću. Imamo svoju ediciju, izdavačku djelatnost, daje se prilika mladim ljudima, dakle, naša uloga je sve prisutnija.

Kolika je vrijednost književnih nagrada koje se trenutno dodjeljuju na našim prostorima?

Na primjer, NIN-ova nagrada je nekada bila najveće priznanje na prostoru bivše Jugoslavije, to je bio ulazak na velika vrata u istoriju srpske književnosti. Ona je odjednom izgubila vrijednost, dodjeljuje se prozi i efemernim djelima koja nemaju nikakvu vrijednost, djelima koja ne pamtimo poslije saopštenja žirija ni tri dana, a kamoli da ih čitamo. Takve nagrade više ne znače srpskoj književnosti.

Kakve knjige i djela Vaša čitalačka publika može da očekuje u budućnosti? Kakvi su Vaši planovi, šta pripremate?

Uvijek je teško odgovoriti na ovo pitanje, nikada ne znamo kakve planove Bog ima za nas. Važno je da postoje ideja i plan pisanja, pa tako trenutno radim na knjizi proze, imam nekoliko drama koje pokušavam da sredim, a koje će jednog dana možda okupiti jedna knjiga. Ima tu i poezije, a i prevoda ruskih djela i poezije 19. i 20. vijeka. Skoro je objavljena knjiga trideset ruskih pjesnika, dvojezična knjiga s mojim prevodima, a nadam se da ću ubrzo objaviti i antologiju.

(SB)

Oznake: Zoran Kostić