Sarajevo poklonilo Banjaluci Gimnaziju, žal za Bastiljom

Katastrofalni zemljotres u Banjaluci 1969. godine zauvijek je promijenio sliku grada na Vrbasu, ali i pokazao duh zajedništva koji je vladao na prostoru bivše Jugoslavije.

U teškim trenucima svako je dao i više od onoga što je mogao; vojska je uključena u spasavanje, novinari su spajali razdvojene porodice, građena su nova naselja, sa tugom rastajalo od zgrade “mrske” gimnazije…

Kao podsjetnik na sve ostao je Krivi sat, “zamrznut” u vremenu i prostoru.

Vojnici spasioci

U Banjaluci je 1969. u tri kasarne bilo stacionirano oko 15.000 vojnika i oficira JNA i svi su angažovani na spasavanju.

Nakon par dana pridružili su im se policajci i aktivisti Crvenog krsta.

Dr Branko Dikić, penzionisani vojni ljekar, koji je u vrijeme zemljotresa bio načelnik granizonske ambulante, sjeća se kako je u glavnoj ulici dio limenog krova pao i bukvalno odsjekao glavu jednom prolazniku.

Potres je za nekoliko sekundi sravnio sa zemljom interno odjeljenje bolnice, na lokalitetu današnje hirurgije.

– Zatekao sam se tu, pred ulazom u bolnicu. Sa još trojicom vojnika prvi sam pritekao u pomoć unesrećenima. Vojnici su izvukli sve bolesnike i medicinare iz ruševina i smjestili ih u vojni stacionar. Niko nije poginuo – priča dr Dikić, u to vrijeme major JNA.

Radio Banjaluka

Zahvaljujući Radio Banjaluci, unesrećeni su tih dana pronalazili nestale, saznavali gdje se dijeli pomoć i kome se za šta mogu obratiti, a program je emitovan i preko razglasa.

– Svaki sat radio je emitovao vijesti, a servisne informacije i češće. Stanje je bilo mobilno, bili smo jedina veza sa Jugoslavijom i svijetom, jer u to vrijeme, podsjećam, nije bilo interneta ni mobilnih telefona – prisjeća se Jadranka Mudrenović, čuvena banjalučka spikerka i novinarka, danas penzionerka.

Jadranka je u vrijeme zemljotresa bila na trudničkom bolovanju, pa se Dušku Oljači i drugim kolegama u studiju pridružila nekoliko dana nakon potresa.

Solidarnost

Banjalučki zemljotres upamćen je i po solidarnosti, jer je pomoć stizala iz svih krajeva Jugoslavije, pa i iz inostranstva.

Nekoliko hiljada đaka je školovanje nastavilo u drugim gradovima SFRJ, dok su u Banjaluci, sredstvima solidarnosti, podizane nove škole.

Novu zgradu Gimnazije poklonio je Banjaluci grad Sarajevo, Osnovnu školu „Georgi Stojkov Rakovski“ bugarski narod, a školu u Slatini, koja je nazvana „Holandija“, holandska Vlada.

Nakon zemljotresa Banjaluka doživljava graditeljski bum. Broj stanovnika u Banjaluci se znatno povećao, izgrađena su čitava nova naselja, poput Borika u kome su stanove dobili mnogi Banjalučani koji su u zemljotresu ostali bez krova nad glavom.

Oni manje srećni smješteni su “privremeno” u barakama u naselju Budžak (danas Lazarevo). I danas mnogi stanuju u tim barakama.

Interesanstno je da je nakon zemljotresa broj automobila u gradu utrostručen.

Pad Bastilje

U zemljotresu je stradala i stara gimnazija, Velika Realka, sagrađena 1895. u doba Austrougarske. Zbog strogosti školskog režima i monumentalnosti zgrade đaci su gimnaziju prozvali Bastilja.

Zbog teških oštećenja škola je minirana i srušena 31. januara 1970. godine, pred očima nekoliko hiljada Banjalučana, koji su kroz suze pjevali himnu “Gaudeamus”, ispraćajući svoju Bastilju u istoriju.

Na mjestu na kojem se nalazila Velika Realka, sagrađen je Dom solidarnosti, u kome su danas prostorije Narodne i univerzitetske biblioteke RS, Muzeja RS, Privredne komore RS, Dječjeg pozorišta RS i Doma omladine.

Krivi sat

Na Trgu Krajine i danas se nalazi sat, koji je prestao da radi 27. oktobra 1969. godine u 9.11, u času kada je grad pogodio najteži zemljotres u istoriji Banjaluke.

Mladi Banjalučani su ga prozvali Krivi sat. I danas je jedno od omiljenih mjesta za sastanke i okupljanja maturanta, turista, aktivista koji priređuju performanse.

(blic.rs)