Koliko Irancima vrijedi život dokazuje i koga su ostavili u objektima koje je razorila Amerika
Završila je prva faza jedne od najnajavljivanijih odmazda u novijoj istoriji međunarodne politike.
Međutim, još su otvorena ključna pitanja koja će nametnuti tempo raspleta ove nemile situacije: hoće li biti “druge faze” akcije kojom Pentagon i Bijela kuća prijete Teheranu u pokušaju da ga odvrate od daljnje eskalacije sukoba u regiji te, mnogo važnije, koliko Islamska Republika uopšte ozbiljno doživljava njihove najnovije prijetnje?
Nakon što su 28. januara u napadu dronom poginula tri američka vojnika, a 34 ih je bilo ranjeno, američki predsjednik Džo Bajden našao se u vrlo neugodnoj poziciji. Od njega se, naime, tražilo da u izuzetno napetim okolnostima nađe “pravu mjeru” zadovoljavajućeg odgovora neprijatelju.
Njegov je odgovor morao biti dovoljno snažan da na globalnoj pozornici demonstrira odlučnost i snagu, ali nije smio biti ni mrvicu jači od toga kako cijela regija ne bi nehotice otklizala u još veće krvoproliće.
Američki zvaničnici su buduću štetu pokušali amortizirati tako da su pet dana najavljivali odmazdu, a u medije su čak i “procurile” lokacije najizglednijih meta očekivanih napada. Činjenica da su u trenutku raketiranja, koje je obavljeno u gluho doba noći, u navedenim bazama bili vojni zvaničnici govori sve o vrijednosti ljudskog života u tamošnjem režimu.
S obzirom na količinu gorućih vijesti koje su od oktobra 2023. stizale s Bliskog istoka, ispod radara je prošla informacija da se od tada do danas dogodilo čak 160 napada na američke vojne zvaničnike koji još lokalnim bliskoistočnim jedinicama pružaju logističku pomoć u otporu džihadističkim teroristima. Napadi su se najčešće događali na području Sirije i Iraka, a odgovornost za tenzije nerijetko su preuzimale militantne grupacije koje se vežu uz Teheran.
Međutim, kako u dotičnim napadima nisu poginuli američki vojni zvaničnici (nasreću, jer u nekim prilikama do kobnih eksplozija nije došlo samo zbog kvara na eksplozivima), Bajden je odlučio biti “odrasla osoba” u konfliktu, koja ignorisanjem provokacija želi spriječiti nepotrebnu dodatnu eskalaciju sukoba.
Tek kada su u januaru dva zvaničnika američke mornarice izgubila život u obračunu s jemenskim hutima na Crvenom moru, Bajdenova je administracija bila svjesna činjenice da ipak mora odgovoriti silom.
Odgovor koji je američka desnica interpretirala kao suviše mlak, a “woke” ljevica kao nepotrebno agresivan, huti (a time dobrim dijelom i Teheran) nisu interpretirali kao žutu kartu. Samo dvije sedmice kasnije ponovno su porasle tenzije u kojima su životom platili novi američki vojnici. Upravo zato, pitanje je koliko će ovaj posljednji odgovor uroditi željenim plodom i primorati Teheran da spusti gard.
Zatišja je moguće tek kada Iran počne strahovati od dodatne eskalacije sukoba u onoj mjeri u kojoj od toga strahuje Džo Bajden.
I to nas dovodi do analize drugog od dvaju pitanja bez odgovora – hoće li Teheran reagovati na odmazdu? U ovome trenutku niko sa sigurnošću ne može točno odgovoriti na to pitanje. Činjenica jest da Islamska Republika posljednjih sedmica povlači poteze koji nisu svojstveni dobro promišljenoj diplomaciji, s kalkuliranim rizicima zahvaljujući kojima, već decenijama, nije bilo izravnog sukoba kako sa SAD-om, tako i s Izraelom. Recentni teroristički napad početkom 2024. raskrinkao je slabost režima načetog sve učestalijim protestima naroda, zbog čega je Teheran spremniji na rizik kojim cijelom svijetu želi dokazati svoju moć i relevantnost.
Tješiti treba spoznaja da se rat najčešće događa zato što jedna ili obje zaraćene strane to žele ili procjenjuju kako im ponestaje diplomatskih opcija za rješavanje sukoba mirnim putem. Rijetko kada se dogodi da se u rat, pogotovo rat ovakvih proporcija kakav bi direktan sukob Irana i SAD-a sasvim sigurno bio, slučajno otkliže zato što je neki “aparatčik” u javnoj službi pogrešno procijenio rizik.
