Da li “djela” i “volja naroda” mogu mimo istinske volje naroda!?

Posljednjih godina, sticajem životnih okolnosti, boravim i živim u Istočnom Sarajevu i u Palama. Dovoljno dugo (nakon svega što se u mom dugogodišnjem političkom životu dešavalo, posebno nakon brutalne smjene od svima poznatog Pedija Ešdauna), pa sam u prilici da pratim i povremeno se uključujem u politička zbivanja u Srpskoj.

Piše Dragan Kalinić

Sa najvećom pažnjom i izvjesnom zebnjom iščekujem predstojeće lokalne izbore na kojima ću iskoristiti svoje građansko pravo i glasati. Za mene su ovi izbori, s obzirom na aktere, ovaj put daleko od obične lokalne priče. Oni su od nesumnjivog nacionalnog značaja. Mislim da i te kako određuju budućnost Republike Srpske, u čijem sam stvaranju zajedno sa srpskim poslanicima, našim narodom i našom vojskom i policijom učestvovao.

Zbog toga svi koji različitim metodama pokušavaju da ugroze slobodnu demokratsku volju građana tokom izbornog dana, prijeteći nemirima i izazivanjem haosa ukoliko izborni rezultati ne budu po njihovoj volji ili volji njihovih domaćih i inostranih mentora, zapravo destabilizuju i sasvim izvjesno ugrožavaju, u ovim ionako teškim vremenima, Republiku Srpsku.

Uvjeren sam da će nadležni organi i institucije na vrijeme uočiti potencijalne opasnosti i adekvatno reagovati. Jer ako su izbori “praznik demokratije”, onda je pravo svakog građanina da u miru odluči za koga će i zbog čega dati svoj glas.

Uočio sam dva primjera pokušaja kompromitacije ovoga o čemu sam govorio.

U Banjaluci su se Ljubiša Ančić i Nataša Mirošljević Šestić “odrekli” Draška Stanivukovića, povukavši se sa njegove odborničke liste, nakon što su otkrili da je on spreman na radikalne mjere ukoliko rezultati izbora budu nepovoljni po njega. Prije nekoliko dana na to je još eksplicitnije upozorio samostalni kandidat za gradonačelnika Banjaluke Davor Dragičević, čiju je zlu porodičnu sudbinu Draško izgleda iskoristio za svoju politički promociju.

Na sličnom fonu oglasili su se ovih dana i Marinko Božović i Darko Babalj, kandidati SDS-a za istaknute funkcije u opštini Istočna Ilidža, čije kandidature jesu legitiman izraz volje njihove matične stranke. Međutim, oni su se obrušili na policiju koja je, u skladu sa svojim nadležnostima, a prije svega kao garancija građanima da će moći u miru da odlučuju 6. oktobra, saslušala neke članove SDS-a na okolnosti nezakonitih radnji u vezi sa lokalnim izborima.

Ova “teorija zavjere nenarodnog režima” (aluzija na SNSD) funkcioniše još od nekih ranijih izbora, zanemarujući činjenicu da je aktuelna vlast izabrana demokratskom voljom većine građana Republike Srpske. A ako su ispitivani članovi SDS-a osumnjičeni bez osnova, uvijek ima prostora da se to opovrgne, umjesto što poručuju da su spremni na sve i da na svaku akciju spremaju reakciju i po cijenu života, dakle, i da udare na institucije Republike Srpske, a MUP je jedna od najeminentnijih.

Da li su čelnici Banjaluke i Istočne Ilidže spremni da se retorikom i konkretnim potezima vrate u okvire fer i korektne kampanje, pokazaće naredni dani? Ili “ima neka tajna veza”, što bi kazao Bregović. Možda ona sjedi u nekoj od najjačih ambasada u Sarajevu.

Nije isključeno da su i Draško i Marinko projektovani u budućnosti za neke više pozicije, pa im je i po cijenu kompromitovanja, ne samo MUP-a, nego i drugih institucija Srpske, kao i prijetnji nemirima 6. oktobra “biti ili ne biti” na ovim lokalnim izborima.

Obojica, da se našalim, počinju ličiti na “nenavođene rakete”, jer su počevši od bilborda, preko sopstvenih logoa i slično, već napravili otklon od matičnih stranaka i individualizovali kampanju u značajnoj mjeri.

Draško i Marinko kao da su dvije strane iste medalje. U Banjaluci “Česma prijateljstva” sa Benjaminom Karić. U Istočnoj Ilidži Trg “Sabora bosanskog općine Istočna Ilidža”. Za nepovjerovati!?

Već sam u jednoj ranijoj kolumni upozorio na mogućnost neprincipijelnog savezništva nekih opozicionih srpskih stranaka sa strankama probosanske (unitarističke) orijentacije kako bi se dočepali vlasti na lokalnom nivou.

Zato ovi izbori nisu obični. Oni su ne samo demokratsko, nego i nacionalno pitanje. A da bi naša kuća, Republika Srpska, i u naredne dvije godine ostala stabilna, ona to mora biti od temelja (lokalnih zajednica) do krova Srpske u jednom komadu.

Zato i kad (kako neki od njih kažu) “nenarodna milicija” “trenira strogoću”, to radi, siguran sam, prevashodno u narodnom tj. nacionalnom interesu. I siguran sam da ima isti tretman za svakog građanina ove zemlje.

(Srna)