Oni su vladali prerijom, dok Kolumbo nije zalutao: Zavirite u Muzej američkih Indijanaca

Gotovo da nema ljudskog bića koje nije gledalo vestern filmove, popularne “kaubojce”. Ukoliko bi u tim filmovima bilo i Indijanaca, po pravilu smo navijali za njih, iako smo bili svjesni da će u najvećem broju prilika oni biti negativci i gubitnici. Ali, voljeli smo ih.

Američki domoroci, takođe poznati kao američki Indijanci, Prvi Amerikanci ili starosjedioci Amerike, su autohtoni narodi Sjedinjenih Američkih Država, posebno kontinentalnih 48 saveznih država i Aljaske.

Nakon dolaska “belodolikih” i naseljavanja tih prostora, neminovno je došlo do sukoba originalnog stanovništva i pridošlica, iz kojih su ovi drugi izašli kao pobjednici, a oni prvi završili u rezervatima.

Danas, američki Indijanci polako dobijaju mjesto koje zaslužuju u istoriji SAD. Jedan od primjera je i pomenuti muzej, u koji je besplatan ulaz.

Na samom ulazu u muzej prvo se nailazi na ogroman atrijum, s kog se pogled pruža na dio izloženih eksponata. Tamo ćete naići na veliki totem, indijanski kajak, različite primjerke tomahavka…

Možda ćete se zapitati zašto smo ovu priču počeli pitanjem o tome koliko indijanskih plemena znate. Pa, zato što se u muzeju nalaze i zastave tih plemena, a toliko ih je da ih je teško prebrojati.

U Smitsonijan Muzeju američkih Indijanaca možete vidjeti i hranu koju su jeli Prvi Amerikanci, a koja je dolaskom Evropljana ubrzo stigla i nazad, na Stari kontinent, odnosno u Evropu, a potom i postala dio globalne trpeze. Pomenimo samo kukuruz, krompir, pasulj i paradajz, bez kojih je nemoguće zamisliti današnju kuhinju. A ako njima dodamo kikiriki, slatki krompir, kasavu, borovnice, razne vrste bundevi, suncokret, pa ćurke i losose… jasno je da su baš indijanski narodi zaslužni za našu današnju ishranu.

Osim toga, u tom dijelu muzeja postavljeni su i razni popularni prehrambeni proizvodi koji potiču baš s indijanske trpeze, ali i njihov pribor za jelo, recepti za najpopularnija jela… Tu je i restoran, u kom možete poručiti nešto od originalnih indijanskih đakonija.

U prizemlju je i prodavnica suvenira, u kojoj osim klasičnih magneta za frižidere i majica s indijanskim motivima (koje po pravilu kupuju gotovo svi turisti), možete pazariti i indijansku garderobu, muzičke instrumente, lule mira, grnčariju, kućne predmete i druge zanimljive stvarčice, ali i stručnu i popularnu literaturu o indijanskoj istoriji, tradiciji, legendama, kuhinji…

U muzeju je objašnjeno kako su američki Indijanci živjeli u skladu sa prirodom, kako su lovili, hranili se, živjeli… I baš taj sklad sa prirodom je ono po čemu su postali tako prepoznatljivi i što ih je učinilo drugačijim od onih koji su ih potisnuli.

Jedan dio postavke posvećen je i njihovoj umjetnosti, crtežima na kožama bizona, amajlijama i nakitu, nevjerovatnim šarama kojima su ukrašavali odjeću…

Značajan prostor je dat i “indijanskoj princezi” Pokahontas, a na ulazu u taj dio muzeja stoji natpis: “Pokahontas nije spasila Džona Smita. Ona je spasila Ameriku.”

Za one kojima priča o Pokahontas i Džonu Smitu nije poznata, pokušaćemo da je objasnimo u najkraćim crtama:

Pokahotas je bila kćerka poglavice plemena Pouhatan koji je, kako je svojevremeno izjavio baš Džon Smit, engleski istraživač i kolonijalista iz Džejmstauna, odlučio da ga pogubi nakon zarobljavanja, ali je ona stala između njega i poglavice, moleći ga da mu poštedi život. Istoričari, doduše, sumnjaju u tu verziju. Ali…

Poznato je da je Pokahontas kao tinejdžerka dolazila u kontakt s kolonistima, donoseći im hranu i pomažući u očuvanju mira između njih i njenog naroda. Smatra se da je baš ona pomogla da kolonija Džejmstaun, inače prva engleska naseobina u Novom svetu, preživi svoje prve godine, a danas je ta priča postala dio priče o američkom multikulturalizmu.

Odnos Pokahontas i Smita je često romantizovan u popularnoj kulturi, ali ne postoje istorijski dokazi da su zaista i bili u nekoj vrsti veze.

Ono što se zna, jeste da se Pokahontas kasnije udala za engleskog kolonistu Džona Rolfa, čime je učvršćeno krhko primirje između Pouhatan naroda i engleskih pridošlica. Njihov brak se smatra prvom mješovitom zajednicom između domorodaca i Evropljana u Americi.

Iako je Pokahontas postala legenda američke istorije i popularne kulture, njena prava uloga bila je daleko kompleksnija od romantizovane verzije priče. Zato se i smatra da Pokahontas nije spasila samo Džona Smita, već je postala ključna ličnost u istoriji kolonijalne Amerike i simbol pomirenja, odnosno – ona je spasila samu Ameriku.

Ali, idemo dalje… U muzeju možete, osim gorepomenutih tomahavka, vidjeti i drugo oružje koje su indijanci koristili – razne tipove lukova i strijela, druge varijante borbenih sekira, koplja…

Dio muzeja posvećen je i čuvenoj bici kod Litl Big Horna, u kojoj je legendarni poglavica Bik Koji Sjedi porazio snage potpukovnika Džordža Armstronga Kastera.

Bitka se odigrala 25. i 26. juna 1876. godine. S jedne strane je bila koalicija Lakota Sijuksa, Sjevernih Čejena i Arapahoa, a sa druge Sedma konjička regimenta vojske Sjedinjenih Američkih Država.

Američka vlada je pokušala da prisili Indijance da napuste svoja lovišta u regionu Dakote i presele se u rezervate, ali je ta odluka dovela do velikog nezadovoljstva indijanskih vođa,  poput Bika Koji Sedi i Ludog Konja. Oni su odbili ultimatum, a vojska SAD je krenula u vojnu kampanju.

Kaster je 25. juna odlučio da napadne veliki indijanski logor na rijeci Litl Big Horn u Montani, iako nije imao precizne informacije o brojnosti protivnika. Ali, pod vođstvom iskusnih poglavica Indijanci su opkolili i nadjačali Kasterove snage. Njegova grupa jedinica je potpuno uništena, a Kaster je poginuo u borbi, dok su se ostaci američke vojske povukli sa velikim gubicima.

Ipak, pobjeda Indijanaca bila je kratkog daha. Pošto je izazvala šok u Vašingtonu, odlučeno je da se pokrene velika i intenzivna vojna kampanja koja je trajala do 1877. godine, kada je većina Sijuksa i Čejena bila poražena i smještena u rezervate.

Bitka kod Litl Big Horna postala je i ostala simbol indijanskog otpora, a Kasterova smrt predmet brojnih kontroverzi i mitova o američkoj konjici koja se borila “do posljednjeg čovjeka”.

Jedan dio muzeja posvećen je i uticaju koji su Indijanci imali na današnje SAD, pa se tamo mogu videti razni popularni proizvodi (što u prirodnoj veličini, a što kao makete) i brendovi s nazivima koji potiču od naziva njihovih plemena. Pomenimo čuveni motocikl “indijan”, helikoptere “sijuks”, “apač”… pa sve do projektila “tomahavk”.

Inače, ispred ulaza u muzej smješteno je spomen obilježje američkim Indijancima koji su služili u vojsci SAD, od Američke revolucije do danas, a koji je predstavljen elementima njihove tradicionalne kulture, koji čine voda, vatra, zemlja i vazduh.

Posjetioci oko spomenika ostavljaju razne lične predmete, poput indijanskih ogrlica, narukvica, marama, pera, kao i brojne druge stvari, odajući tako počast veteranima.

Dakle, ukoliko vam se ukaže prilika da posetite ovaj muzej, obavezno to i učinile. Najmanje dva sata, koliko je potrebno da se obiđu njegove postavke, ostaće vam u sjajnoj uspomeni.

(Telegraf.rs)