Ambasador SAD i Ustav BiH: Umjesto duboke, plitka država

S vremena na vrijeme, mediji u svijetu i regionu citiraju Alana Lihtmana, čija je sposobnost da predvidi rezultate američkih predsjedničkih izbora u proteklim decenijama obezbijedila ovom univerzitetskom profesoru istorije nadimak „Nostradamus“. Za takve projekcije, Lihtman je osmislio matematičko-sociološku metodu koju je nazvao „13 faktora“, a nedavno je iznio procjenu da Donald Tramp, nakon izjašnjavanja građana u novembru ove godine, neće više biti predsjednik SAD.

U sjenci tog planetarno poznatog prognozera nepravedno ostaje jedna ličnost čije riječi izazivaju burne reakcije samo u Bosni i Hercegovini. Riječ je o ambasadoru SAD u BiH Eriku Nelsonu. A čovjek je zaslužio svjetla reflektora i van Balkana, jer je, u odnosu na Lihtmana, napravio bar jedan dodatni korak. Naime, i on je, po svemu sudeći, uvjeren da je Džozef Bajden budući predsjednik Sjedinjenih Država, ali, za razliku od živopisnog profesora koji ne ide dalje od pogađanja rezultata, Njegova Ekselencija sa privremenom adresom u Sarajevu već postupa u skladu sa ubjeđenjem da će se Džo odmah poslije Nove 2021. godine sigurno useliti u Bijelu kuću. To je prilično originalno, pošto nema baš mnogo državnih službenika SAD spremnih da, bez obzira na privatne antipatije prema Trampu, javno demonstriraju takav gard, poput Nelsona koji znatno više od Lihtmana zaslužuje odrednicu „Nostradamus“.

Šta je Nelson učinio? U nedavnom intervjuu za „Glas Amerike“, između ostalog, izjavio je: „Dejton je BiH takođe donio i Ustav. To se može smatrati jednim početnim ustavom. Svaki ustav treba da bude živi dokument koji se dopunjava i mora definisati proces donošenja amandmana. Prije ili kasnije svaka zemlja shvati da su joj potrebne neke reforme i očigledno je da su bh. ustavu potrebne reforme. I Dejton i bh. ustav treba da se reformišu. Zašto? Zato što bosanskohercegovački građani žele da budu dio transatlantske zajednice”.

Naravno, u oba entiteta BiH postoji mnogo „znalaca“ koji će odmah požuriti da konstatuju kako američki ambasadori ništa ne rade na svoju ruku, te da su sve njihove rečenice u svakoj od skoro 200 država na planeti osmišljene od predsjednika SAD lično, uz jutarnju kafu ili čaj u Ovalnom kabinetu. Nije sporno da se diplomate najuticajnije zemlje u svijetu striktno pridržavaju hijerarhije, ali se već može raspravljati o tome gdje ona završava, odnosno šta je njen vrh. U konkretnom slučaju, nema nijednog razloga da se povjeruje da je sugestija Nelsonu da ispali retoričku petardu o ustavnim promjenama u BiH stigla sa nivoa iznad srednjih instanci u Stejt departmentu.

Sve preko toga – od državnog sekretara SAD Majka Pompea do potpredsjednika te zemlje Majka Pensa – nije u dometu ovakvih malih eksperimenata, jer su obe te osobe, jedine iz samog vrha administracije čije je djelovanje ovlaš zahvatalo prostor bivše Jugoslavije, u novijem periodu imale sasvim drugačije prioritete. Pogotovo je bizarno razmatrati Trampovu participaciju u hipotetičkom poduhvatu prekompozicije BiH, par mjeseci uoči američkih izbora sa krajnje neizvjesnim ishodom po njega. I površni posmatrači mogli su da primijete – kada Tramp želi pomak na Bliskom istoku, šalje zeta Džareda Kušnera, a ukoliko mu se učini da je i Kosovo prilika za izvjesne poene, tada u misije ide Ričard Grenel. Takvo zapažanje uopšte ne mora da bude posljedica bilo kakve fascinacije likom i djelom sadašnjeg predsjednika SAD, jer, bez obzira na manja ili veća očekivanja na srpskom prostoru s obje strane Drine od Donalda Trampa, skoro niko ovdje više ne idealizuje tog čovjeka. Međutim, osim što po Srbiju i RS nije bilo koristi od njegovih poteza, nema dileme da nije bilo ni štete, a takva neutralnost se značajno razlikuje od „paketa“ koji bi se teško mogao izbjeći ukoliko bi u njegovu fotelju zasjeo nedvosmisleno srbofobični Džozef Bajden.

Dok se očekuje novembarski sudar ove dvije persone, Erik Nelson u jednom intervjuu u gluvo doba korona-ljeta ostvaruje agendu zagovornika „klintonovštine“, ne baš visokopozicioniranih, mada trajno većinskih u Stejt departmentu. Budući da je, nakon tri decenije diplomatske službe, upravo u BiH dočekao prvu ambasadorsku funkciju u životu, dovoljno je ambiciozan da izrecituje stavove koji nemaju nikakvu vezu sa onim što je u protekle četiri godine činio i govorio njegov formalni glavni poslodavac – dosadašnji predsjednik SAD. I taj karijerizam je jedina lična nota koju je Nelson dao kontroverznoj izjavi o ustavnim promjenama u BiH. Dakle, ako ga se iduće godine, pod hipotetičkim predsjedavanjem Džoa Bajdena, „sete za Dan bezbednosti“ – dobro je, a ako se to ne dogodi – šta da se radi, život ide dalje.

U toj opsjednutosti profesionalnim usponom postoji i jedna zaista dirljiva nijansa, pošto se Nelson u intervjuu ponosno, hvalisavo i samozadovoljno pozvao na vlastitu ulogu u pregovorima o Mostaru, koji su rezultirali klimavim dogovorom HDZ-a i SDA da se, poslije 12 godina, u gradu pored Neretve održe lokalni izbori. Vrlo je komično što Ekselencija smatra to nekakvim spektakularnim dometom i dokazom naročitog autoriteta koji posjeduje, ali i preporukom da baš on bude „buldožer“ koji će Bosni i Hercegovini donijeti novi ustav, pored brojnih prethodnika koji su imali mnogo više predispozicija od njega za takvu etiketu, od Ričarda Kauzlariča pa nadalje.

Jer, u slučaju Mostara ovakav rasplet je toliko dugo izostajao isključivo zato što nije bilo gotovo nikakvih pokušaja stranog faktora u BiH da izdejstvuje kakav-takav kompromis. A znajući da domaći pregovarači, iz stranaka Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića, imaju dugu hronologiju ispunjavanja „muzičkih želja“ svakom naručiocu sa engleskog govornog područja, „dil“ bi bio dostignut i niz godina prije dolaska Erika Nelsona u BiH, samo da su se ranije nezainteresovani predvodnici odgovarajućih ambasada sjetili da u Hercegovinu pošalju nekog trećeg sekretara ili prvog šofera, svejedno, sa nacrtom sada konačno dostignutog „solomonskog rješenja“.

Što se tiče polemika pokrenutih u Banjaluci i Sarajevu poslije Nelsonove „dimne bombe“, dominiraju dva momenta. S jedne strane, ambasador nije precizirao pravac u kojem bi, sa njegovog stanovišta, trebalo da krenu (ne)željene ustavne promjene. Međutim, sva dosadašnja iskustva sa ambasadom SAD u BiH su takva da se iz te zgrade u postdejtonskom periodu insistiralo isključivo na modelima centralizacije BiH, pa nema razloga da se sumnja da bi i eventualno novo prebiranje po ovdašnjim ustavnim žicama imalo drugačiju intonaciju. Kada se tome doda i groteskni Nelsonov „adut“ – tvrdnja da je Bosni i Hercegovini neophodan novi ustav jer, zaboga, „građani žele da budu dio transatlantske zajednice“, onda su šanse za šeme različite od unitarističkih svedene na minimum. Moguće je da je ambasador do ove nebuloze stigao anketirajući 30 osoba koje svakodnevno sreće u Sarajevu, u zemlji sa tri miliona stanovnika, ali, nema te istinske provjere raspoloženja građana, prije svega u RS, koja bi potvrdila njegovu besmislicu o složnoj fascinaciji ovdašnjih običnih smrtnika odavno kompromitovanim političkim „zajedništvom dvije obale Atlantika“.

Konačno, tu je i druga dimenzija aktuelnih rasprava, koja se odnosi na pretpostavljeni završni čin imaginarne sage o ustavnim promjenama, odnosno na pitanje – da li posljednju riječ o tome mora da ima dvotrećinska većina u Parlamentu BiH ili ništa ne može proći bez saglasnosti oba entiteta? Realno, obe varijante su deplasirane i svode se na identičan rasplet, u kojem su pozicije tri konstitutivna naroda u BiH spram teoretske ustavne reforme toliko udaljene da nema te pravne procedure kroz koju bi se došlo do famoznog dogovora, zadovoljavajućeg za sve strane, a istovremeno raskidajućeg sa dejtonskim konceptom. To uopšte nije pitanje ličnosti, već neminovan rezultat svakog pokušaja tako krupne nagodbe između 99 odsto političara bošnjačke, hrvatske i srpske nacionalnosti u ovoj zemlji, uz rijetke izuzetke koji se, naravno, mogu naći, ali su potpuno marginalni, pa čak i omraženi u vlastitim etničkim koordinatama. Zbog toga se i reakcija Milorada Dodika, u kojoj pokazuje navodnu spremnost da prihvati Nelsonov izazov, ali uz uslov da se u novi ustav unese i odredba o pravu na referendum konstitutivnih naroda, prije može tretirati kao specifična vrsta humora, nego kao ozbiljna „mapa puta“.

Znači, sve se svodi na to da bi Nelsonu bilo uzaludno da posegne za reprizom Butmira ili Pruda kako bi srušio Dejton, te da mu je jedina opcija za realizaciju nagoviještene namjere – da novi ustav jednostavno oktroiše, nametne. Niko ne zna način na koji bi „Erik Mostarski“ to učinio, jer je ipak prošlo vrijeme kada se to radilo u pratnji dobošara i glasnika koji čita naredbu vladara na centralnom trgu. Ali, Nelson je inicijator, on valjda ima ideju kud plovi taj brod. Kao što je, moguće je, znao šta radi kada se, krajem 2018, obraćao Odboru za spoljne poslove Senata SAD u Vašingtonu, uoči odlaska u BiH.

Tada je imao još jedan biser – poruku da „mir jeste veliko dostignuće, ali ga ne smijemo uzimati zdravo za gotovo“. Da je bilo ko u Bosni i Hercegovini, a naročito u Srpskoj, istupio sa takvom formulacijom, bio bi žigosan širom „transatlantske zajednice“ kao ratni huškač kojem je mjesto u specijalizovanoj ustanovi, a ne na slobodi. Ovako, sve je već zaboravljeno, kao simpatično brbljanje jednog ne baš mladog, a ipak neiskusnog ambasadora. Mada, vrijedi obrisati prašinu sa još jedne rečenice tog antologijskog Nelsonovog govora pred senatskim odborom. Jer, čovjek je, nastojeći da ilustruje svoju tezu kako je on pravi čovjek za funkciju u Sarajevu, uporedio vlastitu seksualnu „različitost“ unutar diplomatskih struktura SAD sa istom takvom karakteristikom BiH, samo u političkom i etničkom smislu. Zato ga valja podsjetiti na sopstvene riječi, ukoliko krene u proklamovani „ustavotvorni“ pohod, kako bi čuvenoj „transatlantskoj zajednici“ obezbjedio niz puta traženi „jedan telefonski broj“ na koji mogu da isporučuju direktive za BiH. Nema druge, nego Nelsona u tom slučaju upitati – šta bi sa „različitošću“, gdje se denula?

Naravno, odgovora neće biti, što je krajnje nepravedno. Kao što nije pravedna ni činjenica da su skoro svi kadrovi „duboke države“, na čelu sa Džozefom Bajdenom, u SAD angažovani na poslu rušenja Donalda Trampa. Jedino je Bosnu i Hercegovinu zapao surogat, pa su nevoljnici koji žive u njoj prinuđeni da slušaju „smjernice“ od predstavnika „plitke države“, Erika Nelsona. Raspoloženog da, čim se Bajden useli u Bijelu kuću, i od BiH, poklanjajući joj novi ustav, načini istu takvu zemlju. A u vremenu globalnog otopljavanja, zna se kakva je sudbina svih plićaka.

(Saša Bižić/banjaluka.net)