Gojko Perović: Zapažanja iz SAD

”Spoljna politika Amerike nema puno veze sa ljudima koji žive u ovoj zemlji” – reče mi prijatelj koji je tamo proveo život. Bio je to odgovor na moje pitanje kako je moguć toliki nesklad između onoga što čovjek vidi i doživi unutar Sjedinjenih Američkih Država, i onoga što ta država proizvodi izvan svojih granica?

PIŠE: Gojko Perović, protojerej-stavrofor

Da ne bude zabune i nagađanja, negativna konotacija američke spoljne politike vezana je za praksu kršenja svih mogućih principa i pozitivnih međunarodnih propisa onda kada trenutnom interesu i goloj moći ti principi i propisi čine prepreku. Mnogo prije stravičnog ukrajinskog krvoprolića koje nam se odvija pred očima, a ne toliko davno da se ne bi sjećali, imali smo smjenu legitimnih predsjednika država širom svijeta poput lova na divljač (posljednja i najpotresnija je likvidacija Gadafija u Libiji ). Znamo i za spaljivanje država i naroda na njihovoj teritoriji (poslije holivudski ”opjevanog” Vijetnama, dobili smo sličan horor – film u sopstvenom dvorištu 1999.g.). I, kad smo već kod filma, nenadmašni Oliver Stoun dao nam je uvjerljivu sugestiju da je ista ta (američka spoljna) politika, najpreciznije metke ispalila u sopstvenom dvorištu, u glavu svog predsjednika tačno prije 60 godina.

Možda je baš Kenedijevo ubistvo i percepcija američkog javnog mnenja o neuvjerljivosti nalaza Vorenove komisije, najbolji dokaz dihotomije između američkog ”unutrašnjeg raja” i onog pakla kojeg, s vremena na vrijeme, uspostavi američka vojna ili obavještajna sila, izvan njenih granica, ili granica NATO saveza. Jer, da je to jedno te isto, niti bi građani SAD ikada izabrali predsjednika koji ”ne voli rat” (i koji je kasnije tražio i našao mir u tzv. Kubanskoj krizi), niti bi na talasu opštenarodne žalosti za ubijenim Kenedijem, u sred SAD, mogla nastati čitava kultura traganja za istinom, pa ni ovaj genijalni Stounov film, koga gledam bar jednom godišnje, sa nesmanjenim oduševljenjem.

Samo, motiv za ovo moje današnje pisanje nije slojevita priča o američkom imperijalizmu koji, kao i svaki drugi, ima mnoštvo neprincipijelnih i zločinačkih lica, nego upravo sagledanje unutrašnjeg života SAD koje sam formirao na osnovu jednomjesečnog boravka tamo. Znam da mi se može zamjeriti zašto pišem o nečemu što sam tek površno razgledao? Međutim, temi pristupam iz legitimne perspektive prolaznika i putopisca a ne stalnog žitelja.

Naime, imao sam Božiji blagoslov da na poziv tamošnjih pravoslavnih parohija, obiđem desetak gradova u SAD, s kraja na kraj ove lijepe i uređene države. Od Floride do Sijetla. I da vidim jednu kulturu ljudske ljubaznosti i susretljivosti koja je, rekao bih, jedan stepen iznad evropske. Prva pomisao mi je da Evropa sa svojim višemilenijumskim iskustvom društvenog života, teže izlazi na kraj sa zaostavštinom sukoba i netrpeljivosti, nego američka država koja je pravljena ”sa gole ledine” i koja je iskoristila priliku da resetuje evropske podjele do te mjere, da danas, unutar nje mirno žive i sarađuju pripadnici naroda koji na svojim rodnim grudama još uvjek međusobno ratuju.

Kolumbovo otkriće nije samo otvorilo nove majdane sirovina koje će krckati Evropljani, nego i mogućnost da se društveni i politički život čovjeka oblikuje iznova, ”od nule”. I gledajući američki društveni život, čovjek stiče utisak da je ta mogućnost iskorišćena. Pojam ”novog svijeta” (bolje reći: svjetova) ne tiče se samo novih fizičkih prostranstava, nego i nove svijesti modernog čovjeka o bezgraničnim mogućnostima njegovih istraživanja i otkrića (kako će to oštroumno definisati Hana Arent u svojoj ”Conditio humana” ). Slika tih bezgraničnih mogućnosti, ili bar ideala jeste i astronautska baza NASA na Floridi. Unutar svojih granica SAD djeluju kao uspjeli projekat, bar u onoj mjeri koliko spolja ostavljaju tužnu sliku blijede kopije drevnih imperija i tiranija većih nad manjima. Ali, da se držim zadate teme. Unutar američkih granica.

Zemlja reda i razvijene društvene kulture. Takve i tolike da su brojni naši preci i rođaci, prognani odvade ili od siromaštva ili od ideološkog jednoumlja, tamo našli lijepu koru hljeba i dostojanstvenu slobodu govora i postojanja. Do te mjere da su ne samo tamo stali na sopstvene noge, nego i zaradili mogućnost da i nama ovdje pomognu u obnovi crkava, razvoju kulturnih projekata i prosvetnih djelatnosti. Manirom starozavjetne antičke dijaspore koja je, ma gdje se nalazila od Vavilona do Aleksandrije ili Rima, pomagala život Jerusalimskog hrama, i ova dijaspora novozavjetnog Izrailja, tj. hrišćanske crkve u Americi obilato je pomagala opstanak duhovnog života hrišćana u Evropi, pa i ovdje kod nas. I sve to blagodareći slobodi koju pruža američko društvo, koje je i samom NJegošu, po onome što je čuo o Americi u svoje predsmrtne dane, bila ideal slobode – kako nam svjedoči LJuba Nenadović u svojim ”Pismima iz Italije”.

Na mom putu po Americi vidio sam gradove ukrašene, između ostalog, i brojnim pravoslavnim hramovima. Kako onih Srpske Pravoslavne Crkve, tako i crkvama grčke, ruske i drugih pravoslavnih tradicija. Sve one imaju lijepa i bogata imanja, stečena trudom i duhovnom pažnjom tri ili četiri generacije evropskih iseljenika, koji su prije i rađe odvajali stredstva za hram, nego za sopstvene kuće. U Libertvilu kraj Čikaga, i u DŽeksonu na sjeveru Kalifornije, narod se danas sabira u crkvama koje čuvaju mošti dva novija pravoslavna svetitelja SPC, i cijelog pravoslavlja, koji su porijeklom sa prostora današnje Crne Gore: Svetog Mardarija Uskokovića iz LJešanske nahije i Svetog Sevastijana Dabovića iz Boke. NJihovi životi, misionarski rad i kult koji je nastao oko njihovog spomena posljednjih godina, svjedoče koliko je Amerika zemlja Božije riječi, ništa manje nego tradicionalne biblijske zemlje Evrope, Afrike i Azije. Ta istina se danas najljepše vidi u životu i radu veleljepnog pravoslavnog manastira Svetog Antonija u blizini Finiksa među kaktusima i pustinjskim predjelima Arizone. Bog me udostojio da vidim tu monašku obitelj, a saznao sam da ih ima još 20- tak širom SAD i Kanade.

Nije me ostavila ravnodušnim ni protestantska hrišćanska civilizacija koja se vidi na svakom uglu američkih urbanih sredina. Bezbroj crkava evangelističkih, metodističkih, baptističkih… ali i veliki broj ubijeđenih hrišćana bez određene denominacije, konzervativnih svejtonazora koji čitaju i tumače Bibliju, koji brinu o tome ”kuda ide ovaj svijet” i mole se Bogu iskreno i sa ljubavlju. Stekao sam utisak da su pored svih jasnih razlika između njihovog i mog doživljaja duhovnog života, oni zaslužni za jednu stvar kojoj se divim. A to je ljudski lik i toplina odnosa lica koje srećeš od ulice, preko javnih institucija do trgovina i saobraćajnih raskršća.

Gdje god da se zadesiš, i kud god da si pošao, susrešće te ljubazno lice trgovca, službenika ili prolaznika, koji te iskreno pita šta ti treba i kako ti može pomoći? Pored toga, svaki od njih ti želi ugodan ostatak dana i gotovo neizostavno ”Božiju pomoć i blagoslov”. Konobar te nudi pićem koje će svakako da naplati (da ti ga proda), ali to radi intonacijom koja odaje brigu jesi li žedan i šta bi tebi najviše prijalo da popiješ, a ne onim načinom koji u prvi plan stavlja trgovinu. Ne kažem, imamo i mi ljubaznih ugostitelja, ali ovo o čemu pričam nikada nijesam vidio u Evropi. E sad, neki ljudi sa kojima sam ovo komentarisao (i tamo i ovdje) ističu kako je to ”sve vještački i neiskreno” i kako ”oni to rade na silu”. Prvo, dojadila mi je ova evropska iskrenost koja ti svaku muku sruči u lice, već pri prvom susretu (o nečem sličnom govori NJegoš kapetanu američkog broda usidrenom u Napulju), a drugo: pa čak i ako je ”na silu” i ako je ta ljubaznost ”službena”, to samo govori o opštem društvenom trudu da svima bude lijepo. Upravo je to odlika kulture i civilizovanosti, da ”na silu” radiš protiv sopstvene i urođene mrzovoljnosti i ljenosti. Kako reče jedan tamošnji srpski pop: sve to što se uporno i kontinuirano radi ”na silu”, ako je dobro i korisno, postaće vremenom dio prirode i iskrenog ophođenja. A ljubaznost jeste i dobra i korisna.

Svaku moju komunikaciju sa nepoznatim ljudima u Americi (službenikom na aerodromu, kasirkom, prodavačem na pumpi) završavao sam sa riječima ”Bog te blagoslovio”! I uvjek i svuda dobijao sam odgovor ”Bog i tebe blagoslovio, oče”. Osjećao sam se kao kod kuće, ili kao u onoj Crnoj Gori od prije pedesetak ili sto godina kada su se ljudi ovdje jedni drugima obraćali sa ”Pomaga Bog” – ”Bog ti pomoga”. Poslije su nam objasnili da je to nešto zaostalo i da moramo da se ponašamo moderno, u skladu sa zapadnim vrijednostima. Kad tamo, baš na Zapadu, posvuda ono čega se mi ovdje sa nekim necivilizovanim prezirom odričemo.

Ima ova američka društvena ljepota svoju visoku, previsoku cijenu, prethodnog uništenja civilizacije starosjedioca, takozvanih indijanskih plemena, koji su danas svedeni na rezervate i na jedan vrlo težak život. Ostali su brojni toponimi u imenima gradova, jezera i saveznih država, i različita administrativna rješenja koja davne došljake iz Evrope podsjećaju da žive na zemlji koju su preoteli drugima.