Gospodska ulica Banja Luka: istorija naše najpoznatije ulice

Kada biste prosječnog Banjalučanina danas pitali da vam da instrukcije kako da dođete do ulice Veselina Masleše mnogi bi se zamislili ili odmah požurili da uključe Google Maps, a onda se sami sebi nasmijali kada bi im aplikacija pokazala o kojoj ulici se radi.

Evo ima već 150 godina kako banjalučki tvrdoglavo ignorišemo sva imena i nazive koja su krasila ovu ulicu, ali ne iz revolta prema tim imenima, jer su sve do jednog bili dostojni glavne ulice u jednom gradu, već iz najobičnije navike. A navika je čudo, ova banjalučka reklo bi se posebno, jer je ne mijenjaju ni ratovi, ni politike ni razorni zemljotresi.

Od kad joj je prvi put dato ime, pa i kad je bila najsvjetlija ali i kad je bila sva u ruševinama, najznačajnija ulica u našem gradu bila je i biće poznata isključivo kao Gospodska ulica.

Nebrojeno koraka koji su je gazili, od onih teških vojničkih do lepršavih zaljubljenih, zemljotres koji ju je ispunio ruševinama, sanacije i reorganizacije… Ništa je nije uništilo. Ona i dalje stoji, onako nepravilno i čudno postavljena, baš nekako banjalučki i gospodski.

Istorija Gospodske ulice – kad je nastala i kako je dobila ime

Još od doba kada je šetnja korzom bila jedna od omiljenih zanimacija Banjalučana, a mladima jedan od glavnih načina da nekog upoznaju, odnosno da se zagledaju u nekog kako se tada govorilo, ljudi nisu puno znali o Gospodskoj ulici. Čak i oni koji su hiljade koraka na njoj ostavili znali su samo da se zove Gospodska, a samo ime djelovalo je staro kao da je tu već bilo prije nego što je sama ulica nastala.

Rijetki su tada, a čini se da ih nema mnogo ni danas, znali da je najpoznatija ulica u Banjaluci svoje ime dobila slučajno, ne zato što su njome hodala gospoda već upravo suprotno.

Da bismo ispričali cijelu priču o Gospodskoj ulici moramo se vratiti na sam početak 19.vijeka, u doba kada se Banjaluka uglavnom razvijala i gradila oko Ferhadije, dijelu grada koji se nalazio na desnoj obali Crkvene.

Tradicija je to bila koja je trajala još od 16. vijeka i Gazi Ferhad-paše Sokolovića, koji je u ovom dijelu grada izgradio oko 200 građevina, uključujući i samu Ferhadiju. Među ovim građevinama nalazile su se i brojne trgovačke radnje, a kao posljedica činjenice da je Bosna i Hercegovina bila pod turskom vlašću, po pravilu su isključivo muslimani bili ti koji su se bavili trgovinom, dok su hrišćanskom i ostalom stanovništvu preostajali teži i ružniji poslovi.

Ponovo smo sad na početku 19. vijeka u Banjaluci koja sve više počinje da se razvija i otvara ka tadašnjim Evropskim trendovima, uporedo sa slabljenjem turske vlasti na našim prostorima. Tako počinju da rastu prava hrišćanskog stanovništva, a trgovina je bila grana u kojoj se to ponajviše primjećivalo.

Naime u želji da malo primiri otvoreno nezadovoljstvo naroda koji nisu bili muslimanskog porijekla, Turske vlasti u BiH polako su počele da daju dozvole za otvaranje trgovačkih radnji hrišćanima i jevrejima.

Ime kao marketinški potez

Ono što je do početka 19. vijeka bila gotovo nezamisliva pojava u Banjaluci, polako ali sigurno postaje trend – pojavljuju se veliki trgovci koji nisu muslimanskog porijekla, neki sa ovih područja, a neki kao doseljenici u potrazi za novim tržištem.

Jedan od njih bio je i Tomo Radulović, porijeklom iz Hercegovine, školovan u Dubrovniku, on je među prvima dobio dozvolu da otvori svoju radnju u Banjaluci. Tomo je bio jako uspješan trgovac, ali i čovjek koji je gledao u budućnost. Uvidio je da će se Banjaluka zbog svoje lokacije veoma brzo razvijati, pa se odlučio na tada prilično čudan potez.

Kupio je dio grada koji se nalazio s lijeve strane Crkvene, odnosno u “nerazvijenom” dijelu grada, i to dio koji se zvao Muslina bara, tada samo poznat poznat po blatu i kao omiljeno mjesto za sankanje djece tokom zime. Radulović na ovom mjestu ubrzo gradi prvu radnju, a negdje 1862. gradi i drugu koju je nazvao Albanija.

Ovdje treba naglasiti da je Banjaluka tada bila veoma razvijen i prometan grad, i kao takav odlično mjesto za trgovinu. Brojni putnici prolazili su kroz nju, od bogatih činovnika i trgovaca do siromašnih seljaka.

I sad napokon dolazimo do tog imena Gospodska.

Mnogi su u Banjaluci smatrali da je ime Gospodska nastalo spontano, iz činjenice da su njome šetala gospoda, ali istorija pokazuje potpuno suprotnu priču.

Naime, naš trgovac Tomo imao je jedan problem. Iako se ovaj dio grada počeo sve više razvijati kako se razvijala i Banjaluka, od silnih ljudi koji su dolazili i prolazili kroz Banjaluku (a morali su proći kraj njegove radnje kako bi došli do tadašnjeg centra grada) većina su bili siromašni seljaci, koji su često zalazili u Tomine radnje, dirali robu, prljali je, ali rijetko kupovali.

Izrevoltiran time, u želji da otjera siromašne seljake i privuče bogatije ljude koji bi više trošili, Tomo je jedan dan na komadu papira napisao Gospodska ulica i zalijepio iznad zgrade Albanija.

Nesvjesno i iz revolta, Tomo je upotrijebio jedan od najstarijih postulata marketinga – reklame ne prodaju proizvod, već status koji dobijate kada koristite taj proizvod.

Odjednom su svi koji su trošili novac u Gospodskoj ulici postali gospoda, tačnije tako su se osjećali, a Tomo je u želji da zaradi koji dinar više slučajno stvorio jedan od najvećih simbola našeg grada.

Austrougarska vlast koja je baš u to vrijeme okupirala Bosnu i Hercegovinu u Banjaluci je ovaj njegov naziv prihvatila kao zvaničan, iako se ulica u to doba zvanično zvala Pivarska, i ulicu preimenovala u Herrengasse, odnosno germanski oblik naziva Gospodska ulica, kako se i zvala do 1918. godine.

Upravo je u ovom periodu Gospodska ulica zasjala u punom sjaju izgradnjom novih modernih građevina koje su podsjećale na neke od najvećih evropskih metropola, te se brzo nametnula kao glavno šetalište Banjalučana. U kratkom vremenu izgrađene su apoteke, knjižare, gvožđare, saračke radnje, štamparije…

Prije nego što je legenda o Safikadi postala naširoko poznata i prije nego što je svijet čuo za banjalučki ćevap kao sinonim Banjaluke, jedan od najvećih simbola našeg grada bila je upravo Gospodska ulica.

Gospodska ulica i njena imena

Period od Austro – Ugarske okupacije pa do 1918. godine jedini je period kada se ova ulica zvanično zvala Gospodska, doduše na stranom jeziku. Ljudi su ovaj naziv brzo prihvatili i van Banjaluke što dokazuju i Austrougarske razglednice iz tog perioda na kojima stoji ime Herrengasse.

Prije toga bila je poznatija kao Pivarska ulica jer su u njoj Trapisti imali svoju točionicu piva, a u periodu između dva svjetska rata bila je poznata kao ulica Kralja Alfonsa. Iako zvuči čudno da se jedna ulica u Bosni zove po španskom kralju Alfonsu XIII, istorija nam govori zašto je baš on izabran za tu čast.

Naime tokom Prvog svjetskog rata Banjaluka se u jednom trenutku našla u žiži evropske javnosti, jer je austo-ugarska vlast upravo ovdje vodila sudski proces protiv 156 bosanskohercegovačkih Srba koji su bili optuženi za izdaju i saradnju sa tajnim organizacijama iz Srbije. U ovom montiranom procesu sav animozitet koji je Austrougarska gajila prema Srbiji došao je do punog izražaja pa je 16 optuženih osuđeno na smrt bez pretjeranih dokaza o krivici.

Suđenje je kao što smo rekli izazvalo veliku pažnju evropske javnosti, a jedan od onih koji ga je pomno pratio bio je i španski kralj Alfons XIII, koji je odlučio da se zauzme za sudbinu optuženika. On je direktno uticao na tadašnjeg habzburškog cara Karla V i uspio da ga nagovori da pomiluje optužene u ovom procesu.

U zahvalnost tome, građani Banjaluke su po završetku rata svoje najdraže šetalište nazvali Ulica Kralja Alfonsa. Naravno samo na papiru. Između sebe su je i dalje zvali Gospodska.

Nakon Drugog svjetskog rata čast da ova ulica nosi njegovo ime pripala je Veselinu Masleši, jednom od najznačajnijih Banjalučana u istoriji grada, koji je i rođen u Gospodskoj ulici. Ali Kralj Alfons nije zaboravljen. Njegovim imenom prozvana je najljepša aleja u gradu.

Gospodska ulica danas

Današnja Gospodska ulica, vremenom je nakon Drugog svjetskog rata dobijala nove građevine, od kojih se najviše ističe neboder na samom kraju (ili početku Gospodske ulice, u zavisnosti s koje strane gledate). Poseban je o tome što je izdržao razorni zemljotres koji je naš grad pogodio 1969. godine. Položio je jedan od najtežih građevisnkih ispita i ostao da stoji.

Tu je i robna kuća Boska, koja je otvorena 1978. godine i tada bila jedna od najvećih robnih kuća u Jugoslaviji. Boska je izgrađena na mjestu zgrade Titanik, koja je Gospodsku ulicu krasila sve do zemljotresa u kojem je potpuno uništena.

Sanacija Banjaluke nakon zemljotresa trajala je nekoliko godina, dobar dio radova odvijao se upravo u Gospodskoj ulici koja u tom period dobija svoj današnji izgled. Druga veća sanacija desila se 2009. godine.

Posljednjih godina osim svog uobičajenog šarma, Gospodska ulica dobijala je nova lica koja su šetnje činile daleko ljepšim. Od stotina lampica, šarenih kišobrana, citata poznatih pjesnika… Banjalučani su našli nove načine da Gospodsku učine još ljepšom.

Prošle godine najavljena je izgradnja nove Gospodske ulice, tačnije proširenje centralne gradske zone koje bi ovu lokaciju trebalo učiniti još atraktivnijom.

Rasla ona ili ne, Banjalučani će njome i dalje kročiti. Neki užurbano na putu do posla možda ni ne razmišljajući o njenoj istoriji i značaju, neki lagano, ruku pod ruku, osmjehujući se kraj mjesta velikog McDonalds-ovog poraza, slušajući ulične svirače koji su oduvijek bili dio šarma Gospodske ulice.

(Lj.T./ Banjaluka.net)

Koja je tvoja reakcija?

0% Srećno

0% Ravnodušno

0% Zabavno

0% Smiješno

0% Bijesno

0% Tužno