Jazavac pred sudom gađa u centar naše muke

Odričući se tradicije, minulog rada, mi, možda i nehotice, sprečavamo dolazeće naraštaje da se pobune protiv nas samih, i onda nastaje muk, mrtvo more. Pa su nam onda krive kafanske pjevačice što se češće ne igraju Sterija, Nušić, Crnjanski, Popović, Pekić, Ćopić, i da ne nabrajam dalje, jer imamo više odličnih pisaca nego Island fudbalskih navijača.

Ovako razmišlja književnik Vule Žurić čija drama “Crno sunce Petra Kočića” oživljava na sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske u režiji Nebojše Bradića. Probe za ovaj komad počele su prošle sedmice u Banjaluci, a glumci s ponosom i nestrpljenjem očekuju da ova priča oživi na daskama teatra. Autor djela o životu velikana srpske književnosti za “Glas Srpske” govorio je o detaljima komada koji se bavi posljednjim danima narodnog tribuna.

– Poznato je da je Kočić umro u Duševnoj bolnici na Guberevcu, u Beogradu, krajem avgusta 1916. godine, u vrijeme kada je Srbija bila pod okupacijom, ali široj javnosti je nepoznato pismeno svjedočanstvo Jovana Stojimirovića o Kočićevim posljednjim danima. Stojimirovića, budućeg publicistu i kulturnog radnika, u bolnicu je, kao potpuno zdravog, sakrio njegov rođeni stric Dušan, ratni upravnik bolnice, koja je sticajem okolnosti bila jedina slobodna teritorija, jer tokom tri godine okupacije nijedan neprijateljski vojnik nije kročio u njen krug – priča Žurić.

Koristeći, kako kaže, dirljivo svjedočanstvo o žiteljima Petog odeljenja, koji su bili smješteni u čuvenu Doktorovu kulu (zdanje koje i danas opstaje nadomak Kliničkog centra Srbije), Žurić je krenuo u dalje istraživanje. Žurić je tako otkrio pismena svjedočenja ljekara koji su vodili taj “čudni rat u ratu protiv Austrije, rat koji je uspio da odbrani ono posljednje što nam je bilo preostalo – a to je duša, pa makar bila i razboljena”.

– “Uplevši” u radnju mnoge autentične ličnosti, napisao sam dramu o posljednjem Kočićevom mejdanu koji na ivici ponora vodi sa svojim arhineprijateljem Austrijom, ovoga puta otjelotvorenom u liku Koste Hermana, glavnog implementatora Kalajeve kulturne politike, čiji je cilj bio stvaranje bosanskog kulturnog identiteta, dakle pogubne ideje koja je i dan-danas i te kako aktuelna i nikako se ne smije potcijeniti – rekao je književnik za koga ponovno iščitavanje Kočića predstavlja posebnu vrijednost.

Upravo ta pisana riznica podstakla ga je da se bavi ličnošću slavnog pisca.

– Svaki povratak Kočićevom obimom nevelikom, a po vrijednosti genijalnom djelu jeste praznik za onoga ko ga čita. Tu je prije svega Kočićev jezik, koji je Isidora Sekulić cijenila toliko da je na jednom mjestu rekla: “Kada bi mogao jezik jednog čoveka postati književni jezik, ja bih glasala za Kočićev jezik” – ističe Žurić, napominjući da su jezik kao vrhunsku odliku Kočićeve umjetnosti uočili i Skerlić i Andrić, koji su ga isticali i kao najsvjetliji primjer borca za nacionalno oslobođenje.

Podsjeća da se Kočić vrlo rano potpuno posvetio političkoj borbi za oslobođenje i “u toj borbi je sagorio, fizički i mentalno satrt od sile” koju u Žurićevoj drami simbolizuje Herman.

– Sama činjenica da nam ništa od ovoga o čemu do sada govorim nije daleko i nepoznato govori koliko je Kočić i danas aktuelan, koliko je, na primjer, njegov “Jazavac pred sudom” moderan, i dan-danas gađa u centar naše muke da se nekako kurtališemo Glavatog gospodina. Ili, uzmite Kočićev saborski govor o problemima jezika i biće vam jasno koliko se ništa pod milim bogom nije promijenilo – primijetio je Žurić.

Ukazuje da savremene kulture nema bez stalnog vraćanja klasicima.

– Kako možete krenuti u nešto nepoznato i novo ako ne poznajete temelje svoga identiteta? Sveopšta besparica ne bi smjela da bude permanentni izgovor zašto se na malim ekranima i u pozorištima češće ne realizuju adaptacije najboljih djela naše književnosti. Kada kažem naše, mislim na jugoslovenski kulturni prostor, kome je pripadao i sam Kočić. Češćim scenskim “čitanjem” klasika brže bismo privukli naizgled nezainteresovani podmladak i time ga podstakli na toliko potrebnu pobunu protiv te iste tradicije – savjetuje Žurić.

Umjetnost nije bezazlena

– Nisam pristalica teze da je danas sve drugačije nego što je bilo ranije. Može neki zamišljeni građanin da pilji u “Farmu” koliko hoće, ali taj se neće naježiti i obrazi mu se neće zažariti sve dok ne pročita, recimo, “Idiota” Fjodora Mihajloviča ili ne pogleda bilo koji Kusturičin film ili ne stane pred Mikelanđelovog Davida. Tolika navala prostote, brzine i površnosti samo govori u prilog tvrdnji da umjetnost nipošto nije bezazlena i bezopasna – kaže Vule Žurić.

Smatra da za umjetnost nema krize.

– A realnost se ne nalazi na ekranu, već na ulici, u sobicama u kojima i dan-danas preživljavaju mladi pjesnici. Na njima je naša budućnost i ja im bezrezervno vjerujem – optimističan je Žurić.

(Glas Srpske)