JUBILEJ BANJALUČKE SCENE: Prije šest decenija održana prva igranka na kojoj je sviran rokenrol

VIS Meteori

Banjalučki Bitlsi i Stonsi

Nakon sale Učiteljske škole, Meteori prelaze u Dom kulture, koji je do tada zjapio prazan, a gdje se nakon njihovog prelaska počela tražiti karta više. Narednih par godina ovaj bend bio je neprikosnoven u Banjaluci, ali je 1965. dobio ozbiljnu konkurenciju. Naime, jedan od pjevača Meteora, legendarni Zlatko Šemić Šemara odlučio je da se “odmetne” i da osnuje konkurentski sastav – Vandale!

Rokenrol situacija u Banjaluci u drugoj polovini 60-ih bila je sljedeća – Meteori, koji su važili za “fine momke” dupke su punili Dom kulture, a “neukrotivi” i “divlji” Vandali i njihovi obožavaoci znojem su natapali salu Čajevca, a sa sobom su nosili imidž “loših” momaka. Prvi su bili nešto poput banjalučkih Bitlsa, dok su drugi bili Stonsi, mada su i jedni i drugi na repertoaru imali i Bitlse i Stonse, plus neizostavne Enimalse. Svaki od ta dva benda imao je svoje euforične obažavaoce i obožavateljke…

VIS Vandali

VIS Boemi i “blam” u Čelincu

VIS Boemi je treći rokenrol sastav u Banjaluci, a zbog neprikosnovenosti Meteora i Vandala u samom gradu, Boemi su odlučili da nastupaju po okolnim manjim mjestima, gdje je, kako kažu, bila i “bolja lova”. Tako su, jednom prilikom, dogovorili i svirku u Čelincu. Na nastup su pošli vozom, bez bas pojačala, umjesto kojeg su ponijeli radio, a koji su sakrili ispod stola i pokrili stolnjakom da se ne vidi. Međutim, na koncert je došao samo jedan posjetilac, pa su koncert morali otkazati. Dok su opremu vratili do željezničke stanice, više nije bilo voza za Banjaluku, pa su njih nekoliko, o svom trošku odlučili da prenoće u tamošnjem hotelu. A, kada su ušli u salu hotela, zaprepastili su se – ona je bila krcata publikom, dok je svirao samo jedan harmonikaš!

“Možeš misliti, nas je u Čelinac došlo deset i došao nam je samo jedan posjetilac, a tamo je bilo hiljadu ljudi i samo jedan harmonikaš”, prisjetio se ovog događaja Ratko Vikić, poznati banjalučki di-džej, koji je tada bio “tehnička podrška” Boemima u Čelincu.

Prva gitarijada i šišanje na nulu

Prva zvanična gitarijada u Banjaluci održana je u Domu kulture 1967. godine. Prijavilo se desetak grupa, a najveći favoriti, naravno, bili su Meteori. Međutim, desili se veliko iznenađenje, pa ubjedljivu pobjedu odnose VIS Usamljeni, koji su žiri i publiku “oduvali” svojim autorskim izvedbama, pomiješanim sa obradama svjetskih hitova, od kojih je najmoćnije zvučala “Help Me Rhonda” od Beach Boysa. Nakon gitarijade, izgubivši opkladu, gitarista Meteora se ošišao “na nulu”, a Usamljeni su otputovali na republičku gitarijadu u Sarajevu, gdje su zauzeli treće mjesto iza Indexa i Kodeksa (bend u kome su počeli Bebek i Bregović). Gitarijade u Banjaluci narednih godina bivale su sve popularnije, mada su neke od njih prošle i ne baš slavno.

Čovjek koji Bregi rekao “ne”

Jadranko Stanković bio je basista banjalučke grupe Selekcija, čiji je član, između ostalih bio i Zrinko Tutić. Grupa je početkom 70-ih uspjela da izda jedan jedini singl za Jugoton (“Magle/Stari kovači”), a za Stankovića se veže jedna prilično bizarna priča. Naime, u nekom momentu on se preselio u Sarajevo, ali je i dalje dosta vremena provodio i u Banjaluci. U Sarajevu, Jadranko je nastavio svirati i ubrzo postaje basista grupe Jutro, koja će nešto kasnije promijeniti ime u Bijelo dugme! Jedno vrijeme, paraleno je svirao u banjalučkoj Selekciji i sarajevskom Jutru, što je Goran Bregović u početku tolarisao, ali kada je vidio da mu u perspektivi Selekcija može biti konkurencija, ultimativno je zatražio od Jadranka da se odluči za jednu od te dvije grupe. A, ovaj se nije puno premišljao već je “otkačio” Bregu i ostao u Selekciji, procijenivši da taj sastav očekuje blistava karijera! Međutim, Selekcija uskoro prestaje sa radom, dok Bijele dugme nastavlja svoj zvjezdani uspon…

Prvi muzički studio u Banjaluci otvoren je krajem 1979. godine u baraci “Poslovnice za kulturno-umjketničku djelatnost” koja se nalazila unutar Kastela, a preko puta Kamene kuće. Zvao se Plazma, a studio su pokrenuli muzičari okupljeni oko benda “27. dimenzija” Boris Dražić, Zoran Todorović, Darko Lovšin… Počeli su sa par mikrofona i mikrofonskim stalkom, a uskoro su nabavili i gitare, pojačala, magnetofon, miksetu… Za zvučnu izolaciju koristili su kartonske uloške za jaja…

“Počeli smo da na pijaci skupljamo one kartonske uloške za jaja, jer smo vidjeli da u Londonu, u prvim privatnim studijima to služi kao zvučna izolacija. Sakupljanje je trajalo danima i danima, pa su nas ljudi sa pijace već upoznali i za nama govorili – evo onih jajara”, prisjetio se jednom prilikom glavni čovjek ovog studija Boris Dražić, poznati roker, bubnjar ali i cijenjeni profesor banjalučke Elektro škole. Prvi bend koji je napravio snimke u studiju Plazma bila je pank grupa “Neki ljudi”, u kojoj je gitaru svirao Momo Nikić, da bi nakon njih kroz Plazmu “prodefilovali” maltene svi koji su nešto značili u banjalučkom rokenrolu – Basdans, Radio, Dinar, Irena, La foli, itd…

Trijumf Basdansa u Subotici

Banjalučki Basdans trebalo je da nastupi u revijalnom dijelu čuvenog festivala u Subotici 1986. godine, međutim u zadnjem momentu organizatori su odlučili da ih “skinu” sa revijalne liste. Za utjehu, ponudili su im da se eventualno prijave za takmičarski dio, a bend je to teška srca i učinio, što se kasnije pokazalo kao dobra odluka. Na konkurs za takmičarsko veče Subotice ‘86 pristiglo je 250 kaseta iz cijele Jugoslavije, sa oko hiljadu kompozicija, a selekcioni žiri je odabrao 12 učesnika: Tam-tam, Komandosi, Vatrene kočije, Mirage, Tihamer Balint i Monika Šoš, Fleke, Fit, Kowalski, Boye, Van Gogh, De gazelas i Basdans. Konkurencija je bila nevjerovatna, međutim, Banjalučani su set svojih pjesama odsvirali fantastično i na kraju osvojili prvu nagradu žirija i publike, i to ispred Fit-a i Van Gogh-a!

Grupa Basdans je nakon toga imala ponude za izdavanje albuma iz Jugotona, PGP-a i Suzija, ali ugovor nikad nije realizovan, zbog nepomirljivih stavova članova benda i izdavača. PGP je, na primjer, insistirao da tekstove prepravi Marina Tucakovića, a klavijature odsvira Oliver Mandić, što je Banjalučanima bilo neprihvatljivo… Par godina nakon pobjede u Subotici Basdans prestaje sa radom…

Iz “Šesnaeste” u “Sava centar”

Viteški ples je jedan od najznačajnijih banjalučkih bendova 90-ih godina, koji je nastao spajanjem članova grupa Radio i Basdans. Interesantnu priču o nastanku ovog benda ispričao je basista Nebojša Tica:

“Kad sam otišao iz Basdansa rekao sam da nikada više u životu neću svirati i sve sam instrumente prodao. Istovremeno sam se počeo baviti sasvim desetim stvarima, niti sam šta slušao, kao da u životu nikad nisam svirao, jer je taj razlaz grupe tako šokantno na mene djelovao. Međutim, onda se desio glupi rat i spletom okolnosti Dejan Cukić, koji je tad radio na ‘Beogradskom proljeću’, sjetio se Basdansa i pozvao nas na festival. Onda smo se kao grupa ‘Viteški ples’ (‘Bas dans’ na francuskom znači ‘Viteški ples’) za samo deset dana okupili, uvježbali par pjesama i izganjali dozvole da nas privremeno puste iz vojske. Ja sam bukvalno iz ‘Sava centra’ išao u ‘Šesnaestu’ i iz ‘Šesnaeste’ u ‘Sava centar’. To su bili nevjerovatni šokovi…”

Grupa Viteški ples ostaće upamćena po tri zvanična albuma, a ponajviše po pjesmi “Moj grad”, svojevrsnoj himni grada Banjaluke…

To je to za ovaj put, želimo banjalučkom rokenrolu da poživi još puno i puno decenija! Sve priče koje ste pročitali zabilježene su, iz usta samih sudionika, u knjizi “Vrijeme izlazećeg sunca” Suada Junuzovića, svojevrsnoj enciklopediji banjalučkog rokenrola.

(SB)