Kad će diplomski? Kad će svadba? Šta će reći selo?

Uskoro mi se bliži rođendan i mogu reći da sam, kako grabim kroz dvadesete, sve više svjesna nevjerovatno snažnog uticaja društvenih normi, tradicije i očekivanja u načinu na koji oblikujemo svoju svakodnevnicu i donosimo životne izbore.

Istovremeno mi je više nego ikad jasno i da su neki momenti u životu predragocjeni da bismo pristajali na kompromise usmjerene ka zadovoljavanju tuđih očekivanja i potreba.

Odabir životnog poziva (˝Nema od toga hljeba!˝)

Da, živimo u zemlji u kojoj nije najsigurnije odabrati biti slikar, dizajner, arheolog ili neko slično prema mnogima ˝egzotično˝ zanimanje. Ipak, za mene ovaj argument nikada nije bio dovoljno valjan.

Ako za nešto osjećate strast i poziv, onda je to definitivno vrijedno truda pa i eventualnog neuspjeha. Uostalom, neuspjeh je uvijek lakše podnijeti nego doživotno kajanje zbog propuštene prilike.

Ulazak u brak (˝I? Kad se ženite?˝)

U zadnje vrijeme Fejsbuk mi je preplavljen parovima koji objavljuju zaruke ili fotografije s vjenčanja. Ne mogu pobjeći od pitanja koliko brakova nastaje zato što dvoje ljudi to zaista želi, a koliko ih se više ili manje svjesno povodi za razlozima tipa:

-Već smo predugo zajedno/to je red, to se od nas očekuje/i svi se drugi žene/neću naći boljeg – bolju/cura je ostala trudna – i slično. Sve su ovo naravno pogrešni, ali vrlo česti razlozi koji možda mogu objasniti činjenicu da se danas na našim prostorima skoro svaki brak raspada.

Zasnivanje porodice (˝I? Kad će prinova?˝)

Naše društvo i dalje vrlo sumnjičavo gleda na parove koji u prve tri godine braka ne dobiju djecu. Postoje osobe koje nakon ženidbe žele uživati u svom odnosu, putovati, finansijski se osigurati, a tek kasnije zasnovati porodicu. Drugi tabu su parovi koje jednostavno ne žele imati djecu.

Ako se još  radi o ženi, društveno zgražanje je još veće. Roditeljske uloge se treba uhvatiti onda kad osjećamo da smo za nju dovoljno zreli i kad je zaista želimo. Djeca su blagoslov, ali na žalost nisu svi ljudi sposobni da budu roditelji.

(Ne)opterećenost godinama (˝Zar nisi malo prestar/a za to?˝)

Naše društvo je opterećeno starenjem. Modni izričaj, izlasci, odabir mlađeg partnera, promjena karijere – sve su to momenti u kojima godine naizgled igraju jako važnu ulogu. Ali iako zvuči kao kliše, godine u većini slučajeva zaista jesu samo brojka kojom se ne vrijedi opterećivati.

Životni rezovi (˝Šta će selo reći?˝)

Koliko u našoj odluci da ostanemo u lošoj vezi, studiramo nešto što nas ne zanima ili radimo posao koji ne volimo ulogu igra strah o tuđeg mišljenja? Ostaviti iza sebe ono što je loše i što nas sputava ponekad je toliko teško jer se bojimo da će nas ljudi u našoj okolini smatrati manje pametnima, vrijednima, sposobnima, moralnima i sl.

Ali, kad na vagu stavimo vlastitu sreću i tuđe mišljenje, naša opterećenost drugima postaje banalna i smiješna. Zaključak je da nitko od nas nije u potpunosti imun na društveni pritisak.

Vjerovatno se podsvjesno panično bojimo odbacivanja, pa smo u nadi da do njega nikada neće doći u beskonačnoj trci za nečijim tuđim standardima.

Ipak, zar na kraju nije bolje potpuno pripadanje samom sebi nego lažno pripadanje drugima?

(Atma.hr)