Kako su se ljudi rashlađivali prije klima-uređaja

Stanovnici drevnih civilizacija borili su se s vrućinama kao i mi danas, s tim što nisu imali klima-uređaje da im pomognu. Zbog toga su morali biti maštovitiji, kako bi sebi olakšali život s onim što imaju.

Tokom vrelih ljetnih dana svi na terasama kafića i restorana tražimo mjesto blizu ventilatora s raspršivačima vode kako bismo se osvježili.

Na sličan način rashlađivali su se još u starom vijeku. Drevni Egipćani, Indijanci, Rimljani i Grci potapali su velike komade platna u vodu i potom ih vješali na otvore za vrata i prozore. Strujanje vazduha kroz mokre tkanine stvaralo je osjećaj svježine u zagrijanim prostorijama, piše N1.

Ova metoda se prenosila vijekovima, pa se na starim fasadama u Kotoru i drugim mediteranskim gradovima i dalje mogu vidjeti metalne ili drvene konstrukcije iznad prozora, koje su služile za razapinjanje mokrih plahti.

U Egiptu su u hodnicima, kroz koje je strujao vazduh, držali i velike posude s vodom. Isparavanje vode spuštalo je temperaturu vazduha za koji stepen.

Drugi način rashlađivanja objekata bila je sama arhitektura, koja je varirala od podneblja do podneblja.

U Starom Rimu su kroz kuće pravljeni kanali kroz koje je tekla svježa hladna voda. Cijevi za vodu postavljane su i kroz same zidove, što mnogi nazivaju prvim sistemima centralne klime.

Na Bliskom istoku su na kućama građeni takozvani vazdušni tornjevi, koji su svojim sistemom specifično raspoređenih otvora omogućavali da vazduh struji kroz objekte i na taj način ih rashlađuje.

Tornjevi su bili različiti od pokrajine do pokrajine, prilagođeni vjetrovima koji duvaju u tom kraju, vlažnosti vazduha i količni pijeska i prašine u vazduhu.

Ova rješenja su bila zanemarena u modernoj ahitekturi 20. vijeka, da bi oživjela u 21. kao idelan način da se prostor hladi, a smanji utrošak električne energije, samim tim i troškovi.

Kina je, pak, imala svoje arhitektonsko rješenje – svjetlarnike, takozvane “nebeske bunare” u krovovima, kroz koje je svjež vazduh ulazio direktno u centar objekta. Raspored prostorija oko svjetlarnika je bio takav da sunčeve zrake nisu uspijevale zagrijati prostor ispod svjetlarnika.

Ispod otvora u krovovima se često nalazilo i korito za sakupljanje kišnice, pa je voda koja je iz njega isparavala dodatno hladila prostor i osiguravala vlagu za rastinje.

Naravno, tu su i lepeze kao preteča ventilatora. Prvo su bile napravljene od lišća, papira, tkanina, polukružnog oblika kako bi se što lakše držale i njima se hladilo.

Prvi električni ventilator nastao je 1880. godine, a početkom 20. vijeka počeli su bio dio domaćinstva.

Prvi klima-uređaj, najsličniji onom koji mi danas poznajemo, izumio je američki inženjer Willis Carrier 1902. godine.