Mesar i gimnazijalac
PIŠE: Aleksandar Stojanović
Godinu i po dana mandata gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića proteklo je u, najblaže rečeno, interesantnoj političkoj atmosferi. Neki su razočarani, neki su zadovoljni, treći ravnodušni, četvrti ekstremni u mržnju, peti u ljubavi. Reklo bi se, ništa drugačije u odnosu na bilo čiji mandat i bilo kojeg političara.
Međutim, u moru konstatacija o njemu kao političaru i njegovom radu, najglasnija je ona: gimnazijalac. Toliko glasna da se i one jeftine, ali i one konstruktivne potpuno gube iz javnosti. Cjelokupni njegov rad i jedino što mu se spočitava je to da je gimnazijalac. A nije da nije bilo šta da mu se spočita.
I u toj nazovikritici se ogleda nedostatak političke i bilo koje druge zrelosti našeg društva, a ona predstavlja samo kontinuitet onog “kritičkog” duha koji se svodio u Jugoslaviji na “bravar”, a u Srpskoj na “mesar”. Za vrijeme onih koje smo karakterisali kao bravar ili mesar, mnogo je izgubljeno. Ipak, jedino što smo u stanju da spočitamo je srednjoškolsko obrazovanje. I opet mnogo gubimo, a jedino o čemu se priča je nivo obrazovanja mladog gradonačelnika.
Ti jeftini pokušaji diskreditacije i banalizacija nečije ličnosti, odnosno njegovog političkog djelovanja (od čega zavise životi mnogih) pretvorili su nas u najveće licemjere i konvertite koji postoje. Prvo, što smo spremni da izrugujemo bilo čije zvanje ili nivo obrazovanja, a drugo što smo nakon dugogodišnjih vladavina tih sa srednjom školom od njih pravili junake, a o njihovom vremenu po običaju pričamo kao najljepšem u novijoj istoriji.
Koliko je takav način “kritike” jeftin najbolje pokazuje upravo primjer ovog “mesara”. Milorad Dodik je završio Fakultet političkih nauka, a ipak neki su godinama potencirali to koju je srednju školu završio. I to uopšte nije bitno, jer sav besmisao u stalnom potenciranju takvih stvari leži u tome da Dodik nije postao što je postao u politici ni zbog fakulteta koji je završio, a još manje zbog srednje škole. Sve i da je po zvanju mesar, što nije sramotno, Dodik je izrastao u ozbiljnog političara koji odlično zna šta je politika. A vjerovatno njena najbolja definicija je da je ona “umijeće mogućeg”.
Kroz kompletan svoj politički rad on se ni trenutka nije osvrtao na takve stvari, bavio se politikom dok su se drugi bavili njime. I njegovom srednjom školom. I postao je ličnost koja, kako se narodski kaže, vedri i oblači u Republici Srpskoj. Sa pojavom novih lica, obećavan je i novi sistem i uređenije društvo. Nismo ih dobili… I to ne samo zato što se mlađi političari ponašaju kao ovi stari, nego zato što ih njihova opozicija pokušava diskreditovati na isti, prizeman način na koji su ranije pokušali uniziti njihovog šefa. Tako su se i jedni i drugi pretvorili u ono protiv čega su se borili.
Kako nas je Dodik (uspješno) uvjeravao u mnoge stvari koje nisu bile ni približno takve, dok smo se mi bavili njegovom srednjom školom, i sami smo počeli vjerovati da je onako kako on kaže. Danas, dok nam Stanivuković priča da je od njegovog mandata sve u Banjaluci drugačije, mnogi samo pričaju o tome da je “gimnazijalac”. Za to vrijeme mnogi sve više vjeruju njemu, a ne svojim očima kojima se jasno vidi da je sve potpuno isto.
I opet ćemo za 10 ili 15 godina sami sebi postavljati pitanje “I šta ćemo sad?”, ali odgovor će biti isti kao svaki put: “Ma svi su oni isti”, dok ćemo prstom upirati opet u nečiju srednju školu.
Oznake: Aleksandar Stojanović
