Ne sudite Srpskoj!

To bi bila presuda Bosni i Hercegovini i jedan od završnih činova njenog raspada. “Verujem cenjeni sude” – tako počinje jedna pjesma Đorđa Balaševića, puna tuge i neskrivenog revolta. Kada nema pravde, onda vlada zlo. Uz Arsena i Boru Čorbu, Balašević pripada trijumviratu najboljih estradnih pjesnika, u našim uslovima. Svaki je na svoj način veći od Dilana i njegove fensi Nobelove nagrade za književnost.
Piše: Slavko Mitrović

Sudije su, uz doktore, cijenjena zanimanja. I jedni i drugi na neki način utiču na ljudske sudbine. Trebalo bi da su sudije dorasli svojoj dužnosti, da sude po zakonu i pravu. Nažalost, Sud i Tužilaštvo kao nametnuto pravosuđe na nivou BiH, nije ni cijenjeno, ni poštovano, baš onako kako su i zaslužili. Tako je od njegovog nastanka, od “roditeljskog grijeha” Volfganga Petriča, visokog predstavnika koji je krajem 2000. godine smislio kako da doda još jedan instrument nepravnoj, neustavnoj reviziji Dejtonskog sporazuma i njegovog Aneksa 4. – Ustava BiH. Tada je Petrič, dostojno bjelosvjetskog prevaranta i međunarodnog kriminalca, donio odluku o nametanju zakona o Sudu BiH, napisavši nepravnu nesuvislost: “Uspostavljaju se pravosudne institucije na državnom nivou, koje ispunjavaju utvrđenu ustavnu potrebu za rješavanje krivičnih djela počinjenih od strane javnih službenika Bosne i Hercegovine u obavljanju svojih dužnosti, te u administrativnim i izbornim poslovima, preduslov je za uspostavljanje vladavine prava u Bosni i Hercegovini.” Bez ikakvog osnova u Ustavu BiH, naprotiv; suprotno isključivoj nadležnosti entiteta za cjelokupno pravosuđe kako je to propisano Ustavom. Ovim je takozvana međunarodna zajednica dodala još jednu burgiju za bušenje ustavno-pravne strukture BiH utvrđene međunarodnim Dejtonskim sporazumom.

“Verujem, cenjena glavo…”

Trebalo bi da su tužioci i sudije be-ha pravosuđa učili pravo, ali ispada da su samo boravili na fakultetu, jer da imaju diplomu pravnika ne bi se bavili nebulozama. Ako su i imali diplomu, onda su je prodali onima koji upravljaju neustavnim be-ha pravosuđem. Svojevremeno je Nikolas Hil, otpravnik poslova Američke ambasade u Sarajevu, završavajući svoj mandat u BiH, jasno odredio da su tužioci i sudije pod dominantnim uticajem  SDA. Na taj način je pokušao zamagliti uticaj zapadnih ambasada na sve strukture koje su nastale na nivou BiH, a bez ustavnog osnova. Ima ih podosta: vojska i odbrana, bezbjednosne strukture i obavještajna služba u sprezi sa pravosuđem i mnoge druge. Kada postanu teret, onda ih se odreknu kao Osmana Mehmedagića Osmice koga su kao ratnog pratioca Alije Izetbegovića postavili na čelo OBA i Ranka Debevca, španskog državljanina na čelu Suda BiH, koji su dopali zatvora zbog zloupotreba koje se još odmotavaju. Počelo je i traje sa selektivnom pravdom za ratne zločine u proteklom građanskom ratu u BiH, a onda spektakl sa kriminalnom štetočinom Kristijanom Šmitom koji sebe predstavlja kao namještenika Angele Merkel, njemačke kancelarke, bivše.

I ja sam učio pravo i rimsko, i ustavno, i međunarodno. Pravo je stub izgradnje i funkcionisanja svake države. Kada se povratkom Milorada Dodika na mjesto premijera Republike Srpske, počelo sa kidanjem lanaca OHR-a, stranih ambasada, muslimanske halke i sa strategije prešlo na taktiku nekima nije bilo jasno. Dodik je samo poslušao glas naroda koji je na izborima 2006. godine dao ogromnu podršku SNSD-u i koalicionim partnerima. U rimskom pravu ima izreka – vodž populi, vodž dei (glas naroda je glas boga). Dodik je odlučno odbacio tutorstvo OHR-a koji je dotad određivao čak i dnevni red sjednica Vlade Republike Srpske u vrijeme Mladena Ivanića i sluganstva SDS-a i PDP-a. Ivanićeva politička karijera se može označiti po njegovom pitanju kada god se raspravljalo o stanju i odnosima u BiH: “Šta kažu stranci?” Dodik je krenuo putem zaštite prava Republike Srpske potvrđenih Dejtonskim sporazumom i prestanka prenosa nadležnosti na nivo BiH. Dok se Ivanić pred slušaocima političke akademije SDA u Zenici hvalio svojom ulogom u stvaranju neustavnih be-ha institucija – suda i tužilaštva, vojske, obavještajno-bezbjednosne agencije, indirektnih poreza kojima se suprotno Ustavu BiH prvenstveno finansira nivo BiH i time pljačka Republika Srpska, Dodik je odlučio – nema više otimanja nadležnosti. Da opet iskoristim izreku iz rimskog prava – volenti nil difficile – (odlučnom ništa nije teško).

Djeca šarlatana Šmita

Opozicija u Republici Srpskoj nije krila da navija za Kristijana Šmita. U tome je prednjačio PDP. Predsjednik Branislav Borenović kaže: “Šmit je 90 odsto visoki predstavnika i sa njim treba razgovarati”. Pa su onda potpredsjednica PDP-a Jelena Trivić: “Šmit je realnost”, Draško Stanivuković, Nenad Vuković, ne samo razgovarali nego se i slikali sa k(riminalnom) š(tetočinom) ne krijući svoje ushićenje što su u društvu takvog lika. Taj  kš se hvali i svojim razgovorima sa Mladenom Ivanićem, osnivačem te strane agenture. Kako kaže kš, ljudi ga salijeću da se slikaju sa njim, valjda kao turističkom atrakcijom. Vjerovatno se slikao i Ivanić, pjevajući – “sliku tvoju ljubim”. Može zatrebati.

Kada je krenuo proces protiv Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske i Miloša Lukića, direktora “Službenog glasnika”, na osnovu odluke nelegalnog samozvanca Šmita, a ne Krivičnog zakona BiH, nastavljena su mrzilačka bulažnjenja opozicije Republici Srpskoj. Igor Crnadak, potpredsjednik PDP-a: “Suđenje Dodiku je pravosudni proces nema nikakve veze sa Srpskom i njenim institucijama. Nije tačna njihova teza da Srpske nema bez Dodika. Ne smije se pasti u zamku da suđenje Dodiku postane kamen oko vrata Srpskoj, što već polako postaje.” Preletač i otimač mandata PDP-u i SDS-u, Jelena Trivić, osvrnula se i na optužnicu koju je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo protiv Milorada Dodika: “Smatramo to ličnim problemom u koji je on upao. To nije problem institucije predsjednika Republike Srpske”, poručujući mu “da se sam čupa iz krize.” A tek onaj “kud sam pošo, gdje ću izaći” Milan Miličević potvrđuje značaj Dodika za Republiku Srpsku, govoreći: “SDS neće podržati čovjeka čije se ime identifikuje sa Republikom Srpskom.” Kada nisu podržali Radovana Karadžića i izbacili ga iz članstva stranke koju je osnovao, što bi onda podržali Dodika.

Kriminalna štetočina Šmit o podizanju optužnice protiv Dodika i Lukića, javio se saopštenjem OHR-a u kome piše: “Niko nije iznad MOG zakona! Optužnica je podignuta zbog neizvršavanja odluka visokog predstavnika za BiH. Poštivanje zakonskog i ustavnog okvira te podržavanje vladavine prava je od suštinskog značaja za svako demokratsko društvo. To je obaveza za svakoga jer niko nije iznad zakona. OHR poziva sve građane i zvaničnike da poštuju zakone”. To je vladavina zakona – kada neimenovani Šmit donese odluku koja nije zakon, što nije imao pravo po Aneksu 10. Dejtonskog sporazuma, ni po takozvanim bonskim ovlašćenjima, ni po OHR-ovom dopisanom ovlašćenju da to može učiniti ako se radi o ključnom zakonu koga je odbacila Parlamentarna skupština. Ništa od svega toga nije ispunjeno da bi bio promijenjen i dopunjen Krivični zakon BiH. Kako je moguće onda to zvati vladavinom prava koju namjerava da podrži Evropska unija. Moguće, jer je Evropa riječ koja laže.

I djeca Alije Izetbegovića

Ponekad iz reda bošnjačkog naroda provale osude onoga što im je učinio Alija Izetbegović, uvodeći ih kao i sve druge u BiH u krvavi i nepotrebni građanski rat koji su izgubili, uz ogromne žrtve i razaranja, žrtvovanje vlastitog naroda u Miskinovoj, Markalama, Tuzlanskoj kapiji, Srebrenici. Mirsad Ćeman i Suada Palavrić za sudije Ustavnog suda BiH birani su direktno iz rukovodstva SDA. Ćeman je svojevremeno bio predsjedavajući te muslimanske stranke, a Palavrić je bila potpredsjednica SDA. Takav Ustavni sud BiH je sa muslimanskom većinom – tri stranca i dva Bošnjaka, koji su preglasavajući srpske i hrvatske sudije skrnavili i kasapili dejtonsku strukturu BiH lomio pravo i to međunarodno. Lomili su ga kao bagrenje u Balaševićevoj pjesmi, priznajući to kao što je napisao jedan od stranih sudija Ustavnog suda BiH. “Postojao je prećutan dogovor između Ustavnog suda i visokog predstavnika da sud uvijek potvrđuje njihove nametnute  zakone”, pisao je bez stida učeni Austrijanac Jozef Marko. Prvi zadatak svakog ustavnog suda je da štiti ustav, njegovo slovo, onako kako piše. Zato bi za sudije trebalo da se biraju “istaknuti pravnici visokih moralnih kvaliteta”, a kako su ti moralni stručnjaci štitili  i “razvijali Ustav BiH” javno govori Nedim Ademović, visoki službenik Ustavnog suda BiH. Kaže Ademović: “Ustavnopravni razvoj bio isključivo posljedica međunarodnog intervencionizma. Ustavni sud BiH je jedna od najuspješnijih institucija i projekata u BiH. Ustavni sud BiH dao je legitimitet mnogim nametnutim zakonima, uspostavljao je balans između suvereniteta BiH i međunarodne uprave”. Takvo djelovanje sudija ustavnog suda nije samo odricanje struke, zanimanja, već je to poništavanje ličnosti, karaktera ako su ga uopšte i imali. Njih su OHR i zapadne sarajevske ambasade tretirali kao sluge svojih antidejtonskih politika, nepravnog nasilja i protivpravnog miješanja u unutrašnja pitanja BiH što izričito zabranjuje Bečka konvencija o diplomatskim odnosima.

Jedna od burgija je i vanustavno be-ha pravosuđe, Sud i Tužilaštvo. Nisu “cenjeni”. Ali jesu ucijenjeni. Svaki dosadašnji glavni tužilac nije dočekao kraj mandata, već su smjenjivani zbog afera i kriminala, a što se tiče predsjednika Suda BiH, to je tragikomični zamotuljak, još neodmotan. Ta burgija udarnički uništava opstanak dejtonske BiH. Kada su u pitanju ratni zločini strana u građanskom ratu u BiH, Tužilaštvo i Sud BiH su nastavili iskrivljavanje istine po metodu Haškog tribunala. Tuži i sudi Srbe na hiljade godina zatvora, a za srpske žrtve na svakom pomenu svirepo umorenim odjekuje – za ove zločine još niko nije odgovarao.

Ko se miri sa nepravdom

U rimskom pravu koje je osnov svih pravnih sistema, ne samo evropskih, ima i jedna izreka koja glasi: “Volenti non fit iniuria”, što bi se moglo prevesti kao – “ne biva nepravda onome ko pristaje na nju”. Podrazumijeva se da pristanak ne smije biti pod prinudom, a prinude je bilo u svim slučajevima “nametanja zakona” od strane visokih predstavnika, ukrašenog podvalama, prijetnjama, prevarom. U tome je učestvovala struktura udruženog poduhvata protiv međunarodnog prava. Savjet za implementaciju mira kao samoizabrano tijelo samoizabranih zemalja i organizacija, kao ostatak/otpadak Karingtonove mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji koji je sebi kao neformalna grupa uzela za pravo da kršeći mirovni ugovor potpisan i garantovan od strane svjetskih sila, otima prava i nadležnosti entitetima koji su u Dejtonu krajem 1995. sastavili dotad rastavljenu teritoriju predratne jugoslovenske republike BiH.

Imovina pripada državi Srpskoj

Sada je namjera stranaca i političkog Sarajeva oteti svu imovinu Republici Srpskoj. Zato Ustavni sud BiH donosi odluke po kojima poljoprivredno zemljište, šume, vode, a uskoro škole, bolnice, putevi i mostovi, vodovodi, muzeji, pozorišta i sve drugo pripada BiH. Kao da nije bilo odluke tog istog suda 2011. godine u odluci broj 5/98 po apelaciji Alije Izetbegovića, po kojoj je utvrđeno da je u skladu sa Ustavom BiH član 68. stav 5. Ustava Republike Srpske kojim se reguliše njena imovina. Tada nije bilo sporno, sada jeste. Da im to pokloni Šmit, kao što im je i Incko za debele pare darovao otrovni zakon o “genocidu”.

Republika Srpska godinama govori kao i Balašević – “uvek je lopova bilo, nikada zlotvora dosta. Polako komšije! Ne može samo da se uđe, da se ruši tuđe”. Ako bi Republika Srpska prihvatila neustavne odluke bilo koga pa i sramotnog Ustavnog suda BiH, onda bi postala samo prazna ljuštura. Bilo bi – evo vam ništa i čuvajte to dobro. Neće moći.

Opet Balašević: “Ne lomite mi bagrenje, bez njih će me vetrovi oduvati. O, zar moram da vam ponovim – okanite se njih, jer ćete se svi polomiti.”

Glas Srpske