Monarhija all over Baščaršija

Jedan od slogana u filmu “Povećanje” (1966) autora Mikelanđela Antonionija kaže: “Stvarnost je ponekad najčudnija fantazija od svih”.

I zaista, ovih dana mogli smo da se uvjerimo koliko je to velika i snažna misao. Mjesto radnje, a to je čest slučaj kada su nadrealne stvari u pitanju, je Sarajevo, konkretno Sarajevo film festival, na kojem je, između ostalih, prikazan i kratak trejler o filmu “Heroji Halijarda” autora Radoša Bajića.

Podsjećanja radi, mada bi to trebalo predstavljati već mjesto opšte kulture i znanja, operacija “Halijard” je akcija spasavanja savezničkih pilota koje su Nijemci oborili iznad Jugoslavije i tokom koje je vojska SAD zajedno sa JVuO spasla oko 500 savezničkih pilota, uglavnom preko improvizovanog aerodroma u mjestu Pranjani, u Srbiji. Zbog te akcije, a i zbog brojnih drugih podviga, Draža Mihailović je odlikovan od strane američke administracije i slavljen kao jedan od heroja borbe protiv nacizma i fašizma.

Međutim, kako to obično biva, u čudesnom svijetu sarajevskog pašaluka takav istorijski događaj, potkrijepljen sa bezbroj činjenica, posmatra se iz potpuno druge, sumanute vizure i skoro do neprepoznavanja izvrnute realnosti u kojoj se sve mjeri prema sebi, odnosno ukratko – sarajevocentrični univerzum.

Mozgovi

Kako kaže Ksenofan: “Da volovi mogu da zamisle Boga, zamišljali bi ga u obliku vola”. U sluđenim i sistematski ispranim mozgovima koji djeluju u sarajevskom političkom životu jedina moguća žrtva od postanja svijeta su – Bošnjaci, a jedini saveznici Zapada – otkako je zaokružen kao takav – su takođe Bošnjaci. Bez obzira na to što je ime zvanično usvojeno 1993. godine, imali su ono što se naziva “sadržaj pojma bez samog pojma”, to jest da su bili zaokružena politička i nacionalna cjelina prije 1993, oni bi sasvim sigurno spasavali pilote po selima oko Kaknja, ali ih je ovako zapala prilično neprijatna uloga koja podrazumijeva crne odore i određene cvjetne kulture.

Iz te vizure, razumljiva je histerija koja se manifestuje u susretu sa do tada nepoznatim istorijskim činjenicama i fenomenima. Godinama se ponavlja ona provincijalna fraza kako “čitav svijet zna šta se ovdje desilo”, “šta su oni nama uradili”, “čitav svijet je rekao da su Srbi agresori”, i u moru te besmislene frazeologije – zaboravili su na istorijske činjenice koje nisu stare ni čitav vijek. Otud ne treba da nas čudi količina zaprepašćenja kada su saznali da su Srbi bili američki saveznici mnogo prije nego što će Medlin Olbrajt i Cimerman uzeti Aliju Izetbegovića pod ruku pa gurnuli jednu zemlju u pakao, a sve tri naroda u rat i stradanje.

Rušenje mitova

Minut i po, koliko traje taj kratki prikaz filma čija će premijera biti na jesen, dakle, 90 sekundi je bilo dovoljno da se 30 godina stvarana slika o sarajevskoj toleranciji raspe u paramparčad. Za samo 90 sekundi, koje govore o konkretnim i dokazanim istorijskim događajima srušen je pred našim očima mit o sarajevskom merhametluku i građanskoj državi, mit o zajedničkoj budućnosti i opstanku Bosne i Hercegovine.

Da stvar bude još smješnija, vrijedi spomenuti i da se ni jedan jedini kulturni radnik niti umjetnik u Sarajevu nije oglasio ovim povodom, niko nije stao u odbranu univerzalnih vrijednosti koje kultura sa sobom nosi, kao što je to bio slučaj nedavno u Banjaluci kada je gostovao SARTR, kada se razvila oštra polemika u javnosti Republike Srpske.

Jedino se Jasmila Žbanić oglasila nekim nemuštim saopštenjem koje se može ukratko svesti na to da “možda nisu baš toliki četnici”. Uporedna analiza slučaja SARTR u Banjaluci i slučaja “Halijard” u Sarajevu nam govori da je Banjaluka otvoren i slobodan grad, i za debatu i za razgovor, dok je Sarajevo jedna zatvorena, hermetična kasaba u kojoj gajtani samo čekaju da se sviju oko vratova koji se usude misliti izvan okvira koji su zadati i propisani.

Seansa

Ironija je da se Banjaluci i Republici Srpskoj pripisuje jednoumlje i nedostatak debate, kad slučajevi poput ovog jasno demaskiraju u kakvom se glibu nalazi Sarajevo.

Jako je teško graditi državu sa tako krutim sagovornicima, nespremnim za bilo kakav dijalog. Na kraju krajeva, možda ovo bude jedna lijepa edukativna seansa za naše zemljake iz većeg entiteta, kako oni vole reći. Lekcija o tome kako istorija nije počela 1993. godine, i da postoje stvari, događaji, savezništva, bitke i heroji i prije toga.

Mark Tven je govorio: “Istina je čudnija od fikcije, zato što se fikcija mora držati mogućnosti, a istina ne mora”. Što će reći, istina je takva kakva jeste, neumoljivo postojana i stoji ispred tebe u svojoj svojoj nepomičnoj strahoti.

Fantazija, s druge strane, je otkačena i zabavna igrarija u kojoj se sarajevska politička javnost koprca, rastrzana između mita o zlim Srbima agresorima sa jedne, i želje da se ni na koji način ne zamjere svojim nadređenim adresama u Vašingtonu sa druge strane, pokušavajući da nađe prave riječi da se zgroze i osude, ali ne previše, jer ne valja se, bolan, ljudima zamjerati.

(Glas Srpske)