Na jugu Ukrajine se vodi žestoka i jako važna bitka. O njoj se malo zna

Piše: Mario Galić

Trenutno zatišje na ukrajinskom ratištu, bez većih ofenzivnih djelovanja, manjom mjerom uzrokovano je hladnim vremenom i snijegom, a znatno više naporima obje strane da prebace snage koje su bile u hersonskom džepu na istok, prema Donjecku i Luhansku.

Dio ruskih izvora tvrdi da su svi masovni napadi na ukrajinske elektrane i sistem prenosa električne energije usmjereni ka tome da onemoguće transport ukrajinskih snaga željeznicom, a ne na teroriziranje civilnog stanovništva. S druge strane, ni Ukrajinci ne miruju pa dalekometnom artiljerijom gađaju željeznička čvorišta u okupiranim dijelovima Hersonske, Zaporiške i Donjecke oblasti.

U sjeni ruskih masovnih raketnih napada na ukrajinske gradove, u skoro potpunoj medijskoj blokadi, odvija se bitka za Kinburnsko poluostrvo koji se nalazi na južnom dijelu ušća Dnjepra u Crno more.

Kinburnski poluotok je vrlo rijetko naseljen, a najveći dio potpada pod nacionalni park Biloberežja Svjatoslava. Kako nema većih naselja, jedini izvor informacija izvještaji su zaraćenih strana. A one ćute.

Još 15. novembra ruski su mediji objavili da su Ukrajinci zauzeli selo Herojske kroz koje prolaze sve ceste prema poluotoku. Jedino što se pouzdano zna je da preko Dnjeparskog zaljeva prema poluotoku i nazad svakodnevno prelaze stotine ukrajinskih brodova.

Obje strane za sada ćute jer je bitka, koja traje već jedanaest dana, krajnje neizvjesna. Svaki je pomorski desant operacija velikog rizika i vrlo neizvjesnog ishoda. Rusi bi lako pogurali ukrajinske lake desantne snage u more oklopnim snagama i artiljerijom da nemaju nekoliko problema.

Prvi je da su putovi na Kinburnskom poluotoku i prema njemu vrlo slabi i ne omogućavaju veliki promet, naročito ne teških vozila. Drugi je problem što ne mogu približiti svoju tešku artiljeriju dovoljno Herojskom a da pritom ne dođu u zonu djelovanja ukrajinske artiljerije iz područja grada Stanislava i s desne obale Dnjepra.

S druge strane, ni ukrajinska vojska nije sigurna hoće li njene snage izdržati ruske kontranapade. Zbog toga glasnogovornica Operativnog zapovjedništva jug ukrajinske vojske Natalija Humenjuk daje izjave kako bi svako otkrivanje bilo kakvog podatka o tijeku tako složene i osjetljive operacije moglo biti kontraproduktivno. Kako ni jedna vojska ne voli govoriti o porazima, a bitka za Kinburnski poluotok još uvijek je jako neizvjesna, obje strane ćute.

U slučaju da ukrajinske snage uspiju ovladati Kinburnskim poluostrvom i zadržati ga, bila bi to, gledano isključivo s vojnog stajališta, pobjeda veća od oslobađanja grada Hersona. Jer oslobađanjem Hersona ukrajinske su snage došle na desnu obalu Dnjepra, a oslobađanjem Kinburnskog poluotoka prešle bi na južnu stranu Dnjeparskog zaljeva i samim tim dodatno ugrozile ruske položaje na lijevoj obali Dnjepra. Ukrajinske jedinice ušle bi u prostor za koji je rusko zapovjedništvo tvrdilo da će biti zaštićen od napada i siguran.

Doduše, Kinburnsko poluostrvo nije odveć pogodno da se na njega nagomilaju snage koje bi onda izvršile prodor na istok, ali Ukrajinci mogu tamo dopremiti solidnu količinu artiljerije koja će ugrožavati lijevi bok ruskih snaga koje brane lijevu obalu Dnjepra. U svakom slučaju, ukrajinske snage na Kinburnskom poluostrvu na sebe bi vezale značajnu količinu ruskih jedinica koje su prvotno bile određene da brane lijevu obalu Dnjepra.

Uostalom, rusko povlačenje iz hersonskog džepa bilo je prije svega motivirano željom da se tamošnjih 30 tisuća vojnika prerasporedi na bojišta u Luhansku i Donjecku. Ako ih budu morali vraćati na ratište u Hersonskoj oblasti, bit će to ogroman neuspjeh.

Ništa manje važna je i činjenica da će Ukrajinci imati pod nadzorom prostor s kojeg su ruske snage dronovima kamikazama napadale i Mikolajiv i Odesu. S Kinburnske prevlake ruske su snage izravno nadzirale pristup luci Očakiv i Dnjeparskom zaljevu te ukrajinskoj sjevernoj crnomorskoj obali.

Bitka za Kinburnsko poluostrvo odlična je prilika da Ukrajinci isprobaju novo oružje koje su dobili od Britanaca – transportne helikoptere WS-61 Sea King i protuoklopne projektile Brimstone 2. Jedan Sea King već je stigao u Ukrajinu, a uskoro će još dva.

S obzirom na to da ta tri helikoptera neće bitnije uticati na borbena djelovanja, njihova je važnost prije svega simbolična – Ukrajina je konačno kroz stranu pomoć dobila zrakoplove koji nisu sovjetske proizvodnje. Može se nadati da će nakon ove prve isporuke uslijediti nove, ne samo transportnih helikoptera već i borbenih. Neki britanski izvori špekulišu da je ovo samo uvod u isporuku Sea King helikoptera osposobljenih za protupodmornička i protubrodska djelovanja.

Činjenica je da su helikopteri, po tvrdnjama britanskog ministarstva obrane, isporučeni Ukrajini nakon samo šest tjedana obuke posada i tehničara. To ni u kojem slučaju nije dovoljno da se piloti koji su cijeli život letjeli na sovjetskoj tehnici nauče letjeti na zapadnim helikopterima, ma koliko bili iskusni. Isto vrijedi i za tehničare.

Iako za to nema službene potvrde, sasvim je sigurno da će uz helikoptere u Ukrajinu i britanski instruktori. Tako će dovršiti obuku prvih deset posada te vjerojatno započeti obuku novih.

Dolazak britanskih instruktora mogao bi nagovijestiti konačnu promjenu Zapada prema do sada čvrstoj odluci da se oružani sistemi isporučuju Ukrajini tek nakon što posade obave obuku u nekoj od država Evrope. Kako obuka za složene sustave, kao što su protuzračni raketni sitemi, traje mjesecima, sve su te isporuke vrlo usporene. Znajući da će Ukrajinci dobiti PZO sisteme u kasnu zimu ili tek na proljeće, jasno je da će doći prekasno.

Nakon što Ukrajinci osposobe dovoljno pilota, mogle bi uslijediti isporuke i drugih varijanti Sea Kinga. Uz protivpodmorničku/protivbrodsku varijantu, Ukrajincima bi jako dobro došla i varijanta letećeg radara AEW.2 koja je izvorno razvijena za britansku ratnu mornaricu kako bi otkrivala protivbrodske projektile.

Zbog toga je njegov radar Searchwater 2000 optimiziran za otkrivanje malih, vrlo brzih ciljeva koji lete na vrlo malim visinama, upravo kao ruski krstareći projektili. Doduše, Sea King AEW.2 ne može se uvezati u ukrajinski PZO sustav jer se sastoji od radara i raketnih sustava iz doba Sovjetskog Saveza, ali bi sasvim dobro radio sa svim novim PZO raketnim sistemima koji u Ukrajinu stižu sa Zapada. Pod uvjetom da i helikopteri i PZO sistemi stignu na vrijeme, a ne nakon okončanja rata.

Članice NATO saveza imaju u svojim arsenalima jako puno oružja koje bi Ukrajini omogućilo da pobijedi Rusiju, pa zapravo sve ovisi o spremnosti političara da ga isporuče. Do sada je politika išla isključivo u smjeru toga da izjednači odnos snaga, tj. da onemogući ukrajinski poraz. Oružje koje bi osiguralo ukrajinsku pobjedu Zapad još uvijek nije spreman isporučiti.

Jedno od novih oružja iz tog arsenala je protivoklopni projektil Brimstone 2. Ukrajinci imaju iskustva s tim projektilom jer su prije šest mjeseci dobili njegovu stariju varijantu, Brimstone 1. Dvojka je znatno naprednija, prije svega zbog povećanog dometa. Kad se lansira iz vazduha najveći domet joj je čak 60 kilometara.

Međutim, Ukrajinci je moraju lansirati s lansera na vozilima, što smanjuje domet na 10, najviše 12 kilometara. Dvojni sistem navođenja na ciljeve pomoću radara ili laserskog označivača ciljeva omogućuje pogađanje širokog spektra ciljeva. Brimstone 2 nije odveć težak projektil, tek 53 kilograma, pa bi bilo jako zanimljivo kad bi Ukrajinci uspjeli osposobiti nekoliko bespilotnih letjelica za njegovo nošenje.