Na Kočićevoj Manjači led razbijaju sjekirom da bi došli do vode
Neočišćeni putevi ka zaseocima, zaleđena voda, tek poneki slučajni prolaznik i traktorista, zimska je slika Stričića na Manjači kod Banjaluke.
Najstariji mještani, kažu, navikli su od detinjstva na oštru klimu, smetove i hladnoću, ali ovakav kijamet, tvrde, ne pamte.
Bez obzira na sibirske temperature stoka se mora nahraniti i napojiti, vatra naložiti i ručak skuvati, a valja se popiti i kafa uz poznatu manjačku šljivovicu.
– Temperature se noću spuštaju i do minus 25: voda je zaledila, to nam je najveći problem. Imam 15 krava i teladi, pa sin i ja po čitavu noć dežuramo u štali i zagrijavamo plinom vodovodne cijevi, kako bismo imali čime napajati stoku. Na ovakvom minusu teško je održati vodu da ne zaledi, ali šta ćemo – moramo – priča Dojčin Đurđević.
Zbog ekstremno niskih temperatura, Đurđevići su morali da oblože unutrašnjost štale balama sijena i najlonom, ali ni ova izolacija nije spriječila da se inje uhvati po zidovima.
– Bilo je zime i ranije, ali ovakve ne. Posljednjih godina se klima mnogo promijenila. Žao mi je starih ljudi, koji su sami i nemoćni, ali tu smo da im pomognemo koliko možemo. Bitno je da ima brašna i drva – kaže Dojčin, čije se imanje nalazi na 796 metara nadmorske visine.
Đurđevići žive isključivo od poljoprivrede: prodaju stoku, a od prodaje mlijeka su odustali, jer se, kažu, ne isplati.
I baka Jovanka kuburi sa hladnoćom. Stari „Smederavac“, na kojem se kuva domaća supa i zagrijava voda, grije samo jednu prostoriju i to tokom cijele noći. Druge ne može, jer se nema dovoljno drva.
Jovanka nas je dočekala rakijom, kafom i kolačima. Red se, kaže, mora znati i nikakva zima i minusi ne smiju da remete običaje dobrodošlice.
– Ne znam šta da vam kažem – teško je, voda u kući je zaledila, pa je donosimo iz bunara. Preko noći i u bunaru zaledi, pa led lupamo sjekirama, kako bismo došli do vode – kaže ova baka.
U zaseoku Pajići naša ekipa srela je i Draženka (40), koji je traktorom krenuo do Stričića. Drugačije, kaže, ne može, jer su seoski putevi zavejani.
– Snijeg nije veliki, ali je hladnoća da „srce puca“. Kod nas u zaseoku ne prolazi ralica, pa sam sa komšijama dogovorio da sami očistimo snijeg, jer ne daj Bože da nekog nešto zaboli, ne bi se moglo sići do glavnog puta- priča Draženko Pajić.
U ovom dijelu Manjače ima 24 kuće-u svakom od domaćinstava živi najviše po dvoje, uglavnom starih ljudi ili neoženjenih manjačkih momaka. Djevojke su, u potrazi za boljim životom, napustile zavičaj- jedne su otišle u grad, druge u inostranstvo.
-Samo u našem zaseoku nas je četrnaestorica neoženjenih. Ni jedna neće na selo da se pati, pa često kažemo da ćemo ići u Albaniju da tražimo žene, jer nam nije bitna vjera i nacija, samo da imamo s kim da podijelimo život- kaže Draženko.
Slava jača od minusa
Krsna slava mnogih mještana na Manjači je 20. januar- Sveti Jovan Krstitelj. Iako je zima stegla, a led okovao ognjišta, domaćini i ne pomišljaju da ove godine odustanu od proslave svog zaštitnika.
–Ako treba, umrijeću kraj pečenice, ali ću je ispeći. Slava se mora slaviti, bez obzira na zimu i bolest. Prosio bih, ako treba, ali slavu nikad ne bih ostavio- kaže deda Miodrag Pajić.
(EuroBlic)
