Od koga smo preuzeli naviku psovanja i ko se i kako najčešće psuje?

U našem narodu psovke zauzimaju veliko i značajno mjesto. One ne samo da su odraz unutrašnjeg stanja ljutnje i bijesa i već se psuje i kada se nečemu ili nekome obradujemo, najčešće kada vidimo nekoga ko nam je drag.

Porijeklo psovanja kod nas nije tačno poznato, ali se, prema nekim izvorima, smatra da smo poprimili naviku psovanja od Mađara. Nekada se smatralo da su kočijaši veliki majstori psovanja, pa i dan danas postoji izreka za nekoga ko mnogo i sočno psuje da psuje kao kočijaš.

Psovke uzrečice i psovke izgovorene u šali bacaju ružnu sliku na onoga koji psuje, a psovke izgovorene u bijesu ljutnji mogu često dovesti do svađe, pa i tuče.

Iako je psovanje, prije svega, privilegija muškaraca, sve je više žena koje se, u današnje vrijeme, služe ovim ”sočnim” našim izrazima.

Ranije kada neko nekom opsuje Boga ili Hrista, obično mu ovaj odgovori: Što psuješ Boga, pored tolikih ženskih svetaca, a  poneko, kad opsuje neko božanstvo, trgne se, skine kapu, prekrsti i kaže:Bože, oprosti mi grešnom i mom poganom jeziku.

Ima onih koji su naročito osjetljivi kada im neko opsuje ženu, sestru ili majku i tada najčešće dolazi do tuča.

Najčešće se psuje: majka, otac, sestra, žena, dijete, prija, svastika, slava, preslava, hljeb, pogača, familija, svijeća, Sunce, Sunce kalaisano, sve mrtvo, sve živo u kući, sve mrtvo i živo, čitulja, sorta đavolska, sve do kučke i mačke, zatim Bog otac, božija mater, Hrist Bog, loza materina, sjeme materino, dijete krvavo. Psuje se i sa glagolom, i bez glagola (majku ti tvoju) i sa skraćenom verzijom glagola (‘bem ti ‘leb).

Osim psovki, u ljutini se govore i pogrdne reči, kao na primjer: strvino, nesrećo, đubre, mrcino, matori, ćelavko, konju, vole, šašavko i dr.

Sve u svemu, na prvu se može učiniti simpatično, ali svakako nije po bontonu, pa bi se trebali rješavati ove ružne navike!

(Opanak.rs)