Poeziji je mjesto na momačkim i djevojačkim usnama

Mi svaki put na nastupu prizivamo “čovjeka” satkanog od emocija i duše i gotovo uvijek ga upoznamo jer nam nakon svirke priđe mnogo ljudi koji su normalni i iskreni i uvijek zajednički konstatujemo kako imamo osjećaj da se sada mi jako dugo poznajemo i da možemo da pričamo onako neobavezno, prijateljski, kazao je Nebojša Kuruzović.

Pjesnik i vokal sastava “Jazz poesy cabaret” najavio je da će publika koja večeras dođe na tvrđavu Kastel u Banjaluci, gdje će u 20 časova početi “Jazz poesy spektakl”, imati priliku da uživa u vrhunskom performansu.

On je u intervjuu za “Nezavisne” najavio da će se stalnoj postavi “Jazz poesy cabareta”, koju čine upravo Kuruzović i Saša Berendika zajedno sa vrhunskim džez bendom “Combine”, na sceni pridružiti mješoviti hor i gudački orkestar. Organizator ovog događaja je Centar za kreativni rad sa djecom “Dobri medo” iz Banjaluke.

“Jazz poesy spektakl” je sinergija poezije i džez muzike, u svakom slučaju događaj za sladokusce i one istančanog ukusa. Vjerujem da je Banjaluka spremna za sve više ovakvih događaja. Očekivanja?

– Očekivanja su da će svakog dana biti sve više sladokusaca. Kao na svakom nastupu, od onog na parkingu Specijalne biblioteke za slijepa i slabovida lica RS do “Rohan Palasa” u Strazburu, očekivanja su da se nas osmorica dobro provedemo, uživamo u muzici koju izvodimo i nekako čudno doživimo da nam publika iskreno vjeruje. Meni je jako bitno da ljudi koji stanu sa mnom na scenu sa te scene odu srećniji i bolji, a onda to i publika osjeti. Ovaj put će nas biti preko 35 i to su sve vrhunski školovani muzičari. Jedino ja, samoproglašeni pjesnik, i na gitari Saša Berendika nismo formalno muzički školovani. Ja sam slabovida osoba, tako da meni broj publike nikada nije mnogo značio. Čitavoj ekipi nekako više od publike znači da nam dođu “ljudi”, i to nam se redovno dešava.

Važno je napomenuti da ćemo večeras slušati kompletan autorski rad. Pored Vaše ekipe, scenu ćete dijeliti sa još banjalučkih muzičara.

– Da, mi smo od početka znali da ćemo raditi autorske stvari. Ja sam na neke svoje emocije i misli odgovorio stihovima, a onda sam upoznao vrhunske umjetnike koji su na te stihove odgovorili svojom emocijom kroz muziku. I ovo jeste autorski rad doslovno čitavog benda, svako je dao pomalo boje i okusa. Krenulo je od nas dvojice pa onda smo ostvarili saradnju sa “Combine quartetom”, pa daj još malo saksofona, koji božanstveno svira Neven Marinković, onda smo pozvali i gudače Banjalučke filharmonije, a onda kad je bal nek bude i hor sastavljen od divnih djevojaka iz “Banjalučanki” i stamenih momaka iz “Istočnika”.

Ono što je nevjerovatno specifično jeste to da je kompletna muzička podrška i veliki muzički ansambl (negdje sam pročitala 42 umjetnika) zapravo podrška poeziji?

– Upravo tako, to je na neki način istorijski momenat da se poezija vrati na veliku scenu gdje i pripada. Nepravda je samo što je ta čast pripala meni, samoproglašenom pjesniku, a ne, na primjer, vladiki srpske poezije Matiji Bećkoviću. Ja duboko vjerujem da je poeziji više mjesto na momačkim i djevojačkim usnama nego u knjigama.

Kako Vam djeluje muzička scena danas u Banjaluci?

– Mislim da Banjaluka ima najperspektivniju umjetničku scenu u regionu, i naravno sad već vidim šokirana lica čitalaca. Ali, to ozbiljno mislim. Umjetničke akademije sada daju odlične izdanke koji su odlučili da pored svih problema ostanu i bore se. Ono što ohrabruje je da se umjetnici različitih žanrova ujedinjuju, komuniciraju i uzajamno pomažu. Tako dobijemo dječju slikovnicu “Dugi i Trba”, kuhano od divnog Mladena Đukića i Jelene Kojević-Tepić, pa onda Tanja Stupar-Trifunović pokaže da se ovdje pišu romani koji mogu biti poštovani u Evropi, da ne govorim o horovima koji su u svjetskom vrhu. Bitno je samo da insistiramo na autorskom radu, da pričamo neke lokalne priče univerzalnim jezikom i da se oslobodimo kompleksa od Beograda, Zagreba. Ja sam Krajišnik i glupo je da pričam o nekim temama pretvarajući se da sam Englez. Ko bi mi vjerovao? A kad pjevam o Ludom Ali i gorštaku iz Glamoča, vjerovali ili ne, svugdje gdje smo svirali ljude upravo to zanima.

(nezavisne.com)