Sjećanja na vremena kada su Banjalukom mirisale Insanićeve kifle
Muharem Insanić je istaknuti kulturni radnik, kompozitor, dirigent, muzički pedagog, ali i vlasnik pekare sa najdužom tradicijom u Banjaluci.
Jedna od pekara sa najdužom tradicijom u Banjaluci jeste pekara porodice Insanić, daleko poznata po ukusnom hljebu i legendarnim kiflama koje imaju poseban ukus i miris. S razlogom se može kazati da je Insanićev hljeb jednako vrijedan banjalučki brend kao što je to nadaleko poznati Mujin ćevap.
Pekarski zanat porodice Insanić je svojevrsna tradicija, a Muharem Insanić, istaknuti kulturni radnik, kompozitor, dirigent i muzički pedagog, nastavio je porodični posao igrom sudbine, kada je njegov brat Fahrudin zbog ratnih dešavanja početkom devedesetih napustio Banjaluku.
Profesor Insanić je prije rata dobio niz međunarodnih i domaćih priznanja, a mješoviti hor Vasa Pelagić, u kojem je radio, bio je prvi jugoslovenski hor koji je snimio nosač zvuka za tadašnji Jugoton. Na početku rata je zbog nacionalnosti ostao bez posla, a profesor tvrdi da su u najtežem periodu njegovog života uz njega uvijek bili dobri ljudi.
Prvo zanat, pa onda škola
“Tradiciju je započeo djed Nurija, jedan od najboljih pekara u Livnu, a naslijedio ju je moj otac Jusuf, koji je i otvorio ovu pekaru 1956. godine u centru Banjaluke. Banjalučani su dobro znali moga oca jer kupiti Insanićev hljeb značilo je kupiti kruh provjerene kvalitete, jestiv i vrlo ukusan. Moj otac je jedan od majstora koji su čuvali cehovski ugled profesije i lično dostojanstvo, što su konzumenti vrlo dobro znali”, rekao je ugledni Banjalučanin u razgovoru sa novinarom Buka magazina.
Insanić kaže da je njegov otac prema djeci bio strog, ali i jako pravedan, a Muharem je jedan od osam sinova. On i sva njegova braća bili su naučeni pekarskom zanatu.
“Otac je čvrsto vjerovao da školovanje dolazi nakon zanata i stalno je ponavljao: Djeco, prvo zanat, pa škola”, priča Insanić.
Zbog mnogobrojne porodice i daljnjeg školovanja djece, njegov otac otvara pekaru u centru Banjaluke, koja se nalazi tik uz Banski dvor, u ulici Kralja Petra I Karađorđevića.
“Moj otac je vodio pekaru sve do svoje smrti 1978. godine, a onda je posao veoma uspješno nastavio moj brat Fahrudin, koji je tokom posljednjeg rata napustio Banjaluku, zajedno sa moja još četiri brata”, objašnjava Muharem, koji je, kao profesionalni muzičar, mislio da će njegov život biti obilježen samo muzikom.
To se nije desilo, jer su okolnosti u kojima se našao Muharem, dijeleći sudbinu svojih sugrađana, diktirale tokove na koje nije mogao uticati.
“Odgojen u brojnoj porodici, gdje je svako od djece znao svoje obaveze i dužnosti, nije mi bilo naročito teško da uz aktivnosti vezane za muzičku umjetnost i stvaralaštvo preuzmem posao i nastavim dugu porodičnu tradiciju pekarstva”, kaže Insanić i dodaje da je, iako su vremena bila turbulentna i teška, zbog velikog poštovanja prema svom ocu i braći, imao snage i poticaja da nastavi posao, pa čak i da ga proširi i modernizuje njegove osnovne djelatnosti u duhu moralnih i etičkih normi i običaja.
Od legende o Safikadi do opere
Ideju da napiše operu o najvećoj banjalučkoj ljubavnoj legendi Insanić je dobio kada je čuo tekst o Safikadi poznatog banjalučkog novinara i publiciste Slavka Podgoreleca. Podgorelec je čitao tekst na književnoj večeri upriličenoj u Banskom dvoru, u okviru manifestacije “Dani banjalučke dijaspore”.
“Kada sam čuo stihove koje je moj veliki prijatelj, sada nažalost pokojni Podgorelec, kazivao svojim upečatljivim glasom, nisam mogao ostati ravnodušan. Tog trenutka je Safikada postala dio mog bića, buktala je i zvučala u meni, sve dok se nije iskristalizovala u vidu muzičko-scenskog djela, opere”, objašnjava kompozitor, govoreći o nastajanju opere. Podgorelec je kasnije za operu napisao libreto, a djelo počinje stihovima koje je pisac recitovao na spomenutoj manifestaciji.
“Ime Safikada, i riječ safija ima značenje čistote, što govori o toj djevojci kao izuzetnoj osobi izvanredne ljepote, karakternih osobina, ženstvenosti i ljudskog dostojanstva. Ona u sebi nosi simbol multietičnosti, multikulturalnosti, nudi suživot, toleranciju i očuvanje tradicije, običaja i kulturnoistorijske baštine Bosne i Hercegovine”, ističe Insanić.
Rad na operi Safikada trajao je šest godina, ali je rezultat bio vrijedan truda i zalaganja. Kao osnovni motiv opere, kompozitor je uzeo autentičnu banjalučku pjesmu o Vrbasu. Ta čuvena narodna pjesma formalno postaje uvertira opernog dijela, kao dvodjelna pjesma, sa predivnom melodijsko-ritmičkom strukturom na osnovama balkanske ljestvice s melodijskim manirom sevdalinke.
“Djelo je nastajalo u godinama neposredno nakon rata, emocije se još nisu smirile i zato sam i htio da stvorim djelo koje će da spaja sve narode u ovom gradu i zemlji. U posljednjem ratu smo svi izgubili i volio bih da umjetnici danas budu iznad dnevne politike. Svako pripisivanje odgovornosti drugome nas udaljuje od zajedništva, zato smatram da je Safikada ne samo opera, nego i putokaz za ispravan put”, objašnjava Insanić.
U 2009. godini, uvertirom iz opere Safikada, Sarajevska filharmonija otvorila je 25. festival “Sarajevska zima”. To je dovelo do toga da se legenda o Safikadi još više pročuje i aktualizuje, pa je već u martu iste godine unuk čuvenog američkog borca za ljudska prava, koji je nastavio stopama svoga djede, Martin Luter King III, zapalio svjeće na Safikadinom mezaru (grobu).
“Slijedom tih događaja, gradska turistička organizacija reagovala je na način da dr Safikadin grob prvi put institucionalno i trajno obilježio i to je tipičan primjer promovisanja Banjaluke kao otvorenog evropskog grada koji afirmiše vlastite vrijednosti”, kaže Insanić.
Opera Safikada premijerno je izvedena 22. i 23. decembra 2011. u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjaluci, a vidjelo ju je oko 320 gledalaca. Autor ovog djela kaže da su kritike bile odlično prihvaćene. U realizaciji tog veličanstvenog projekta učestvovao je Insanićev kamerni hor “Arion”, KUD “Veselin Masleša”, a orkestar su, osim banjalučkih muzičara i studenata banjalučke Akademije, činili i gostujući instrumentalisti iz Novog Sada. Orkestraciju je radio Svetozar Saša Kovačević, profesor muzike iz Novog Sada, a dirigent je bio Ognjen Bomoštar. Glavna muška uloga bio je Jasmin Bašić, a Dunja Simić je bila u ulozi Safikade.
Zbog velike kompleksnosti projekta i nedostatka finansija, Safikada se od premijere i njene jedne jedine reprize više nigdje nije izvodila.
“Vjerujem da bi, kada bi ozbiljno razgovarali sa čelnim kulturnim radnicima u Sarajevu, Safikada našla svoje mjesto i u repertoaru ugledne sarajevske operne kuće, a postoji i veliki interes publike za jedan takav jedinstveni muzičko scenski ugođaj”, nada se Insanić, koji je osim čuvenog kompozitora Vlade Miloševića, jedini Banjalučanin koji se može pohvaliti da je autor opere.
Ljubav prema slikarstvu
Muharem je i veliki zaljubljenik u likovnu umjetnost i vlasnik je velikog broja slika koje je dobijao družeći se sa kolegama slikarima.
“Ja nisam kolekcionar slika u pravom smislu te riječi. Imam zbirku slika koju sam punih četrdeset i više godina godina, ne sakupljao, nego obogaćivao svojim prisnim odnosom prema mojoj velikoj ljubavi slikarstvu”, kaže umjetnik.
Godine 1971. Muharem Insanić sa suprugom Olgom odlazi u Bihać, gdje zajedno učestvuju u osnivanju srednje muzičke škole, koja je smještena u muzeju ZAVNOBIH-a, i tamo upoznaje velikog galeristu tadašnje SFRJ, Krešimira Ižakovića, koji je jedan od najvećih krivaca zbog kojih Insanić cijeni slikarstvo.
Ono što je teško palo profesoru Insaniću jeste nemili događaj kada su mu 2001. godine provalili u galeriju. Tada su mu otuđene najbolje slike iz njegove kolekcije, a radi se o djelima poznatih umjetnika: Mujezinovića, Milunovića, Berbera, Popovića, Misirlića, Ramića i Kovalskog.
“Teško je utvrditi materijalnu vrijednost slika, ali s obzirom na moje iskustvo i značaj slika, procjenjujem da iznos prelazi 150.000 KM”, kaže Insanić. Nikada nije utvrđeno ko je izvršio provalu, ali profesor se nada da će ljudi shvatiti da to pripada zajedničkom blagu, kako njegove i porodice, tako i grada Banjaluke, te da će se ukradene umjetnine pronaći i vratiti vlasnicima.
(buka.com)
