Špic u obliku mitske životinje: Dajak nije suvenir već način života Banjaluke i Vrbasa
Dajak čamac jedan je od glavnih simbola i čuvara tradicije Banjaluke, a nazivaju ga i “banjalučkom gondolom” koja je sa svojim specifičnostima vezana isključivo za krajišku ljepoticu.
Banjalučka porodica Zamolo već decenijama čuva tradiciju pravljenja i korištenja dajaka, a svake ljetne sezone organizuju i promotivne vožnje Vrbasom, kako bi se što više popularizovalo dajakaštvo kao jedan od zaštitnih i autohotonih obilježja grada.
Legenda: Dajak nastao prije Banjaluke
– Ne zna se kada je tačno prvi vrbaski čamac, guran dajakom, zaplovio po Vrbasu. Legenda kaže da je dajak nastao i prije Banjaluke, a da je u njemu plovio osnivač grada. Bliže istini je priča da je dajak-čamac nastao kao potreba i sredstvo prevoza robe sa jednog na drugi kraj grada.
Zvanični dokumenti kazuju da je dajak u Banjaluci postojao i prije Prvog Svjetskog rata, a da je ekspanziju doživio između dva velika evropska sukoba. U istoriji je doživio i periode velike krize kada je gotovo u potpunosti nestao.
Prvi put je to bilo u periodu njemačke okupacije kada su nacisti sve čamce zaključali iza zidina Kastela gdje su strunuli – objasnili su majstori dajakaštva iz “Dajak kluba” u Banjaluci.
Iz provjerenih dokumenata može se utvrditi da se prvi dajak aktuelnih karakteristika na Vrbasu pojavio 1964. godine. Izašao je iz radionice braće Zamolo i dobio ime “Lotos”.
Stariji Banjalučani, međutim, tvrde da je dajaka bilo i puno prije ove godine, ali da po svom dizajnu nisu bili ni blizu današnjih, posebno kada je u pitanju težina. U tom pogledu su braća Zamolo napravili revolucionarni čamac, usklađenih dimenzija i proporcija, te idealne dužine.
Tradicija
– Tradiciju su nastavili potomci Andrej i Dario. Andrej je višestruki šampion u trkama vrbaskih dajak čamaca. Takođe, čamce pravi i porodica Ljubović, a ove vještine je od oca Hakije Ljubovića, naslijedio njegov sin Husein – ispričao je za Faktor banjalučki novinar i vrsni znalac o dajakaštvu Mišo Vidović.
On je podvukao da dajak čamac nije “suvenir”, nego “način života” u Banjaluci.
– Nigde na svijetu nema takvog čamca, samo ovdje. Nekada je ovaj čamac bio statusni simbol porodice koja ga je posjedovala i pokazatelj bogatstva vlasnika. O vrbaskim čamcima stihove su pisali i banjalučki pjesnici, slikari ga ovjekoviječili, a inspirisao je i brojne muzičare – ispričao je Vidović.
Prilagođen brzacima na Vrbasu
Dajak čamac je dug od 6 do 9 metara i ima krmu i špic. Izrađuje se od bagrema, hrasta ili jasena. Čamac ima špic koji je najčešće u obliku mitske životinje, orla ili zmaja, u zavisnosti od izbora majstora i njegove vještine da ga napravi.
Svaki špic je različit i autentičan za pojedini čamac. Težak je najviše 100 kilograma i prilagođen je brzacima na Vrbasu.
(Faktor.ba)
