Spomenik francuske bruke

Kad je izašla vijest da je prilikom obilježavanja Dana pobjede, a u Evropi cinično nazvanog Dana primirja, na pravoslavnom groblju u Prištini pomjerena ploča spomenika srpskim vojnicima, oslobodiocima od okupatora skoro da i nije bilo reakcije, jer nekako se već naviklo da na “multietničkom Kosovu” smetaju i mira nemaju ni mrtvi Srbi, a potrošene nadgrobne ploče i uništena groblja postali su redovna slika koju vidimo poslije svakih Zadušnica.

PIŠE: Aleksandar Stojanović

Događaj koji već više godina organizuju ambasade Francuske i Njemačke u tzv. Kosovu, a gdje oni odaju počast svim vojnicima kao znak pomirenja naroda po mnogo čemu je, najblaže rečeno, licemjeran, ali ove godine apsurdnost i istorijski revizionizam su podignuti na viši nivo. Naime, nakon što su mnogi primizjetili da nedostaje spomenik srpskim oslobodiocima, iz ambasade Francuske došlo je priznanje da su oni “samo pomjerili ploču u stranu”?!

U pitanju je bijeli nadgrobni spomenik „Spomen oslobodiocima Prištine“, sa ćiriličnim natpisom „Ovde leže posmrtni ostaci srpskih vojnika palih u ratovima 1912. i 1918“.

Iz ambasade Francuske ovaj potez pravdaju “porukom pomirenja između naroda koji su bili na neprijateljskim stranama”, a za prisustvo spomenika srpskim borcima na pravoslavnom groblju u Prištini kažu da je “posljednjih godina raznim polemikama u medijima kaljala ovu ceremoniju” zbog čega su “spomenik pomjerili u stranu bez da su dirali ijednu kost srpskih vojnika”. Dalje u svom saopštenju ponavljaju diplomatske fraze o pomirenju naroda, a za sve krive medije zbog pogrešnih interpretacija.

U svom saopštenju, toliko puta su spomenuli njemačke vojnike da se stiče utisak da je pristustvo njemačkih vojnika u Prvom svjetskom ratu imalo mirovni karakter i da su Francuski i Nijemci, a ne Francuzi i Srbi bili saveznici. A posmatrajući iz današnjeg ugla, moglo bi se reći da to nije daleko od istine.

Nema sumnje da je cilj poruke o pomirenju univerzalan i snažan, da vjerujemo i smišljen u najboljoj namjeri, ali svi znamo da je “put do pakla popločan dobrim namjerama”. Ipak, kakvo je to pomirenje u kojem prisustvo spomenika, koji je svjedok istorijske činjenice (da je srpska vojska oslobodila krajeve Balkana, što u pitanje ne mogu dovesti ni najveći srbofobi) može bilo kome da smeta i kako to da istorijski fakat može da baca ljagu na bilo šta? Kako to istina može da ugrozi pomirenje?

Vjerovatno nema prirodnijeg mjesta da ambasade zapadnih država izvrše ovakvo istorijsko nasilje od Kosova i Metohije. Tamo gdje je ubijeno međunarodno pravo, gdje su pali najčasniji borci za najviše ljudske vrijednosti, gdje je sahranjena svaka pravda.

Potez ambasadora Francuske u tzv. Kosovu je potez koji diplomatska praksa, čak ni nacifašističkih država, vjerovatno ne pamti. Bez obzira što to dolazi od predstavnika dvije države koje od Srbije direktno traži da se odrekne Kosova i Metohije. I ovaj potez vjerovatno najbolje oslikava kako bi francusko-njemački plan izgledao u praksi. A to nije ono što najviše brine, nego ćutanje institucija Srbije na sraman čin diplomata.

Ali to nije tema… Istrpili su Srbi svašta, trpe i sada, a njihov život na Kosovu i Metohiji svaki dan je ugrožen. Ipak, ovakav odnos prema grobljima, prema mrtvima, je ono što najviše zaboli, koji i najsmirenije natjera da opsuju. Kako bi bilo kada bi Srbi izmjestiti spomenik zahvalnosti Francuskoj na Kalemegdanu zbog svega što smo od Francuske doživjeli posljednjih 30 godina?

Groblja su sveta. Znali su to i stari Rimljani, koji su pitanje groblja i upokojenih posebno tretirali. Znaju to i Srbi, kroz svoju vjeru, o čemu svjedoči i ona narodna: “O mrtvima sve najbolje”. Sve i da je pokojnik bio najgori, ćuti. Ne diraj mu u mir i neka mu duša ide gdje joj je mjesto. A srpski vojnici bili su najbolji, divio im se čitav svijet. Divila im se Francuska. Divila im se, mada ne oduševljeno, i Njemačka.

Šta je za Srbina groblje svjedoči i slučaj Svetog Vladike Nikolaja, koji je za vrijeme svog episkopskog stolovanja na Ohridu obnovio groblje palim njemačkim vojnicima tokom Velikog rata u Bitolju, gdje su ih srpske snage porazile na putu ka slobodi. Smatrao je da, koliki god smo bili neprijatelji, i oni zaslužuju da imaju uređeno groblje. Nije ga zatrpao, niti preorao ili pomjerio, nego uredio. To je poruka pomirenja, ambasadore Gero.

Na spomeniku zahvalnosti Francuskoj u Beogradu piše: “Volimo Francusku onako kako je ona voljela nas”. I to je vjerovatno jedna od najdalekovidijih poruka napisanih na jednom spomeniku. Jer naša ljubav prema Francuskoj srazmjerna je ljubavi koju Francuska pokazuje nama. I neka ne očekuju da ćemo na osnovu onoga od prije sto godina da ih volimo podjednako kao tada danas kad se prema Srbiji odnose kako se odnose.

Ipak, ni ta manja ljubav, ako je danas uopšte ima, ne znači da se spomenik zahvalnosti Francuskoj treba pomjeriti ili uništiti. Jer, taj spomenik više nije samo znak zahvalnosti, nego treba biti i stalni podsjetnik Francuskoj i svima drugima da Srbi ne uništavaju spomenike, da ih čuvaju i da nikad ne prekrajaju istoriju.

Mi kao narod smo dužni da se držimo one jevanđelske: “U dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi”, a sve u nadi i vjeri da će Evropa opet, jednog dana biti ona stara.