U sukobu dvojice, dobija treći

Taman što je još jedan izborni poraz i razočaranje opozicijom počelo da tone u blaženi zaborav, opozicioni talasi posljednjih dana ponovo su uzburkani sukobom ranijih, kako su se nazivali, saboraca Draška Stanivukovića i Nebojše Vukanovića. Puno je bura i oluja prošlo među opozicionarima, a pri svakom novom saniranju štete izbijala je nova nepogoda.

PIŠE: Aleksandar Stojanović

Od afere “papci”, čini se da je ovo najozbiljniji razdor u opoziciji. Kad kažemo opoziciji, taj izraz treba uzeti s rezervom i na osnovu deklarativnog izjašnjavanja aktera, jer realno ne zna se ko je s kim i “ko za koga radi”. Dok i jedan i drugi tvrde da se bore protiv višegodišnje garniture na vlasti, međusobno se optužuju da zapravo onaj drugi radi sa ili za vlast. Vukanović zamjera Stanivukoviću što sarađuje sa republičkim vlastima na lokalnom nivou, a Stanivuković Vukanovića svojim ponašanjem samo pridonosi snazi SNSD-a i slabosti opozicije.

I u svakoj tvrdnju ima istine. Ako bismo bili zlonamjerni, mogli bismo reći da i jedan i drugi rade sa ili za SNSD. S druge strane, ni za jednog ne možemo reći da baštini vrijednosti SNSD-a, već je u pitanju samo čiji pristup političkim promjenama je ispravniji. Da li je neophodna saradnja i da se proguta poneka žaba ili u borbu treba ići idealistički i beskompromisno. U svakom slučaju, jedini profiter iz ovog svega biće upravo SNSD i republička vlast.

Pristup

Kada govorimo o pristupu i razmišljanju koje je najbolje rješenje da se promijeni vlast, nekako ovaj sukob odslikava istorijske podjele među Srbima. Svako bespogovorno brani svoj stav, smatrajući da je njegovo mišljenje najispravnije i potpuno se isključuje mogućnost da se shvati druga strana. I tu više nije bitno što i jedan i drugi imaju isti cilj, jer oni međusobno jedan drugom “vade oči” zbog načina borbe, a u bici između jednog i drugog dobija isključivo treći.

Kada je riječ o Vukanoviću, ne može se osporiti da je riječ o čovjeku koji je dao najveći doprinos da opozicija ponovo bude vidljiva. Zbog njegovih diskusija, ali i sjajnih poteza poput Batagona, vlast je više puta pred njim ustuknula i povukla se. Vukanović je primjer ozbiljnog opozicionara i prijeka je potreba svakog parlamenta i svake demokratije. Međutim, romantistički pristup politici, beskompromisan pristup i isključivost od njega su stvorili nekog koga bi vlast poželjela u opozicionim redovima. Žestoko je udarao vlast, ali i svoje saradnike opozicije je kritikovao više i gore nego što bi ijedan predstavnik vlasti mogao. S ljudske strane to je ispravno, ali politika takve ne trpi i oni su osuđeni da budu vječna opozicija.

Stanivuković, s druge strane, u svojoj političkoj karijeri nikada nije doživio poraz i kao vrlo mlad, iz opozicionih klupa, došao je u poziciju da postane vlast. I tu je dobio “šamar” realnosti. Shvatio je da politika nije romantika, da ne postoji idealno i da je očuvati vlast moguće samo uz kompromise. Prve mjeseca svog mandata ponašao se kao opozicionar. U jednom trenutku, on ne bi imao s čim izaći pred ljude – branio je vrijednosti koje je branio u opozicionim klupama, ali od njih se ne živi i one nisu dovoljno opipljive da se narodu ponude na izborima. Vidimo kako prolazi Ljubiša Petrović. I neki će, pogotovo u opoziciji, reći: “Ali on je ostao dosljedan”, a oni će ga prvi zaboraviti čim doživi prvi poraz.

Stanivuković je shvatio da se na vlasti, u konstelaciji kakvu je on imao u Skupštini, ne može raditi isključivo na gradnji sopstvenog imidža i da ta funkcija ne može biti usputna stanica. Morao je nešto da uradi, a to je podrazumijevalo da je morao sjesti sa onima koji su ga šamarali dok je bio poslanik. Tu je pokazao političku zrelost, koja nije ništa drugo nego pregaziti sopstveni ponos zarad višeg cilja. Međutim, ono gdje je nastao problem je to šta on vidi kao viši cilj – da grad funkcioniše ili da sebe ojača na vlasti. Ne bi bilo nikome sporno što je sjeo sa političkim neprijateljima, ali nekima smeta što počinje da liči na njih. Nije narodu dosta jedne ličnosti, nego populizma i demagogije koju godinama sluša.

I jedan i drugi pristup je prihvatljiv i poželjan, sve dok ne ode u ekstremnost i dok je cilj isti. Ali ako govorimo o tome ko će bolje proći, i to zavisi od ugla gledanja. Vukanović će definitivno ostati kao čestitiji borac za promjene vlasti, kao ideal opozicione borbe. Stanivuković, pak, će jednog dana biti vlast, jer je bolje shvatio politiku. A šta će tada uraditi i kako će biti zapamćen, zavisi od toga koliko će se pretvoriti u one koji su danas na vlasti u Srpskoj. Ili Srbiji.

Konsolidacija opozicije

Poslije svakog poraza, već 20 godina, opozicija ulazi u konsolidaciju. U tih 20 godina dobili smo buljuk preletača, ugašenih stranaka, vječitih gubitnika, samoproglašenih boraca protiv režima, za istinu i pravdu. Sve smo dobili, ali konsolidaciju nismo.

Da li će se sada uspjeti konsolidovati opozicioni redovi? Kao da je važno, jer više niko ne zna šta znači biti opozicija. Dobili smo opozicionare koji su opozicija samima sebi i opozicionare koji su spremni na saradnju baš sa svima. Jedni izazivaju apatiju, a drugi anarhiju u društvu.

Nije pitanje da li je pomirenje Stanivukovića i Vukanovića moguće, jer u politici je sve moguće, nego da li je svrsishodno. Da li bi sad neko “pomirenje” donijelo išta dobro opoziciji – mogu li ljudi progutati još usiljenih osmijeha, priča o saborcima i slično. Doduše, svašta mi progutamo, ali opoziciji to ne donosi ništa, jer će se samo ojačati narativ: “Ma oni su gori od ovih na vlasti”, što bi im dodatno smanjilo šanse da nakon dvije i po decenije smijene vlast.

Šteta je već načinjena nekim djetinjastim potezima koje politika ne trpi. Milorad Dodik i SNSD mogu da uzmu kokice i da gledaju sukobe u opoziciji. Jer činjenica, oni će preuzeti vlast kad on odluči da se povuče sa nje.