Zašto je značajan dio ljudi u Donbasu podržao separatizam?

PIŠE: Ivan Čović

Zahtjevi za separatizmom u proljeće 2014. godine u ukrajinskoj istočnoj regiji Donbas brzo su postali stvarnost. Stanovnici Donjecke i Luganske oblasti, koji su bili politički mirni za vrijeme demonstracija na Majdanu, u proljeće 2014. godine su počeli sudjelovati u nizu demonstracija nakon svrgavanja ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča krajem veljače iste godine.

Događaji na Krimu su eskalirali u ožujku, a lokalni aktivisti do tada marginalnih proruskih organizacija u Donbasu su jako dobili na popularnosti. Njihova aktivnost do tada se svodila na dijeljenje literature prolaznicima, a u proljeće 2014. su iskoristili rusku aneksiju Krima za nagli skok svoje popularnosti.

Nasilno zauzimanje zgrada lokalnih vlasti

Tako su u travnju nasilno zauzeli zgrade lokalnih vlasti i proglasili se čelnicima (glavama) dviju samoproglašenih republika, Donjecke i Luganske Narodne Republike (DNR i LNR). Usvojena je i deklaracija o neovisnosti, a u svibnju je održan i referendum o neovisnosti.

Prema KIIS-u (Kijevski institut za sociologiju), 2014. godine podrška separatizmu među stanovnicima Donbasa nije bila visoka. Nešto manje od trećine anketiranih u Donbasu je podržalo odvajanje regije od Ukrajine. No, ta podrška je bila puno značajnija u odnosu na ostale istočne i južne oblasti u Ukrajini u kojima su se u to vrijeme također razvijale separatističke demonstracije i pokreti, kao i zauzimanje zgrada lokalnih vlasti. Rast potpore separatizmu se do ljeta povećao.

Taj rast potpore mogao bi se objasniti i brutalnim kažnjavanjima političkih protivnika novih vlastodržaca koji su tek konsolidirali vlast u samoproglašenim republikama. Ipak, posjećeni skupovi, izjave običnih građana i istraživanja javnog mnijenja dokazuju da se istinska lokalna potpora separatizmu razvila do trenutka kada se trebaju održati referendumi o suverenitetu dvije republike.

Nameće se pitanje zbog čega je možda manjinski, ali svakako značajan dio stanovništva Donbasa podržao separatizam.

Proevropski zapad i proruski istok

Ukrajina je do 2014. godine politički (kao i kulturološko-sociološki) podijeljena između proeuropskog zapada i proruskog istoka. Često se takva gruba podjela karakterizira kao prilično pojednostavljena, no upravo su demonstracije na Majdanu izazvale polarizaciju duž tih linija.

Većina prosvjednika na Majdanu koji nisu bili iz Kijeva dolazila je iz zapadnog i centralnog dijela Ukrajine. Isto tako, na razini državne politike Janukovičevu vladu, čije su baze bili istok i jug, zamjenjuje Porošenkova, čije su baze zapad i centar.

Analize sukoba u Donbasu često se fokusiraju na karakteristike identiteta među građanima na istoku, a posebno na one građane koji su otvoreno pozivali na ono što se naziva ruski svijet i veličanje Sovjetskog Saveza. Tako postoji i analiza Richarda Sakwea, britanskog profesora na Sveučilištu Kent, koju je u svojoj knjizi Kriza u pograničnim zemljama prikazao.

U toj knjizi tvrdi da je kriza u Ukrajini produkt dvije suprotstavljene ideje o državnosti Ukrajine. Prva je ideja monističkog modela etnički specifičnog i jednojezičnog ukrajinskog nacionalizma koja je suprotstavljena drugoj ideji, pluralističkom modelu države koja njeguje jezične i etničke raznolikosti. Pluralistički model je jasno rasprostranjeniji na jugu i istoku Ukrajine, gdje postoje i “neosovjetski” osjećaji.

Ruski svijet i nostalgija za Sovjetskim Savezom

Tako se među nemalim djelom stanovništva juga i istoka razvila zajednička geopolitička orijentacija koja je uključivala podršku ruskom svijetu i nostalgiju za Sovjetskim Savezom.

Ono što je u knjizi ovog autora, ali i drugim analizama navedeno jest da nije etnički ili vjerski identitet ono što dijeli istok od zapada, već nepomirljivi geopolitički narativ. Naravno, mnogi čelnici proruskih organizacija uživali su u nostalgiji za Sovjetskim Savezom, pa čak je i do 2014. godine druga najjača stranka na istoku Ukrajine bila Komunistička partija, nakon Majdana zabranjena skupa s Partijom regija. Tako je npr. Boris Litvinov, koji je bio član Komunističke partije nakon raspada SSSR-a, a zatim postao predsjednik Vrhovnog sovjeta DNR-a, objasnio novinaru:

“Ukrajina je tijekom protekle 23 godine stvorila negativnu sliku o Sovjetskom Savezu. Sovjetski Savez nije bio glad i represija. Sovjetski Savez su bili rudnici, tvornice, pobjeda u Velikom ratu i u svemiru. Bila je to znanost i obrazovanje i povjerenje u budućnost”.

Među starijim građanima Donbasa postojala je nostalgija prema SSSR-u, a ideja o ruskom svijetu im je hranila taj osjećaj povratka izgubljene domovine. Izjava 73-godišnje žene koja je intervjuirana tijekom referenduma o neovisnosti DNR-a dosta govori: “Moja duša traži, moja domovina traži uniju s Rusijom… Kažem ‘ne’ fašizmu i ne kijevskoj hunti.”

Duboka podjela među elitama i političarima

No, postavljanje teze da su svi pristaše separatizma duboko predani sovjetsko/ruskoj prošlosti je grubo pojednostavljivanje identiteta stanovnika Donbasa. Dakako da postoji duboka podjela u razumijevanju ukrajinske nacije i povijesnog pamćenja, naročito među elitama i političarima.

Spuštanje na razinu običnih građana i poistovjećivanje interesa s elitom jest gruba pogreška. Neki će se građani možda složiti s tim interesima, neki neće. Državnošću, poviješću i nacionalnim herojima ne bavi se većina građana, ali se bavi politička elita.

Anketa KIIS-a iz 2014. na pitanje “Što vas čini tjeskobnim u ovom trenu?” može pružiti malo bolji uvid u ono što brine građane. Tako su ispitanike u Donbasu (u anketi se moglo odabrati više odgovora na listi) najviše zabrinjavali ekonomsko i gospodarsko stanje te eskalacija nasilja i porast radikalnog ekstremizma, a ne geopolitička pitanja vezana za Rusiju ili kulturološka pitanja (npr. jezik i mediji).

Suverenitet – federaliziranje Ukrajine, nezavisnost ili priključenje Rusiji?

Isprva su separatistički čelnici tražili samo veću autonomiju od Kijeva i planirali da će na referendumu tražiti od građana da se očituju o tome. Međutim, zbog dinamike događaja (Majdan, smjena Janukoviča, aneksija Krima) čelnici su promijenili referendumsko pitanje i postavili pitanje o neovisnosti. Pitanje se nije odnosilo na priključivanje Rusiji, a to se moglo i čuti među građanima koji su podržavali autonomiju i neovisnost, ali ne nužno uniju s Rusijom.

Prema nekim anketama, većina građana u Donbasu je željela neku vrstu promjene u državnoj strukturi Ukrajine i odnosu njihove regije prema Kijevu. U drugim regijama juga i istoka nije bilo tako snažnog zagovora federalizacije države.

Otuđenost od Kijeva

Do takvog zagovora federalizacije, a na kraju i separatizma je došlo najviše zbog ekonomskog pitanja, iako je snažno podržano i kulturološko-identitetskim elementom. Mnogi stanovnici Donbasa vjerovali su da je njihova regija, kao industrijsko srce Ukrajine, pridonijela više u državni proračun te da subvencionira ostatak države.

Ovaj narativ diskriminatorne preraspodjele ustaljen je među regionalnim i separatnim pokretima. Ima raznih primjera i u Europi, kao npr. Lombardija i Veneto u Italiji, gdje bogatiji sjever subvencionira siromašniji jug, Katalonija u Španjolskoj ili “Trepča radi – Beograd se gradi” u bivšoj Jugoslaviji itd.

Tako su rudari u Donbasu devedesetih štrajkajući sve glasnije tvrdili kako njihova regija subvencionira druge regije. Taj narativ se nastavio i kroz proljeće 2014. godine. Tako se među stanovnicima moglo čuti o Donbasu kao regiji “donatora” i potrošačkom zapadu.

Ideju da je Donbas bogata regija koja uzdržava ostatak Ukrajine je snažno promovirala Stranka regije Viktora Janukoviča godinama. Sudionici separatističkih prosvjeda prilagodili su ovo uvjerenje okolnostima Majdana, promovirajući slogan: “Kijev prosvjeduje dok Donbas radi.”

Tvrdnje da središnja država nepravedno vrši preraspodjelu vjerojatno su bile netočne. Donbas više nije doprinosio državnom proračunu kao ranije. Štoviše, određene tamošnje industrije primale su subvencije iz Kijeva. Ipak, ponekad je teško dobiti jasnu sliku koliko je koja regija doprinijela u kojem razdoblju, činjenica je da je Donjeck iz 1994. godine, kada je bio na prvom mjestu po regionalnom BDP-u među 24 regije, pao na treće mjesto do 2014. godine.

Ekonomska korelacija Kijeva i Donbasa

Lugansk je sa sedmog mjesta 1994. godine pao na petnaesto mjesto u 2014. godini. Ugrubo, moglo bi se reći da su devedesetih godina stanovnici bili “više u pravu” ili “manje u krivu” što se tiče diskriminatorne preraspodjele. Ipak, ekonomska i gospodarska korelacija Kijeva i Donbasa zahtijevaju poseban osvrt.

Ova pritužba nije nužno bila toliko različita od pritužbi stanovnika drugih ukrajinskih regija, koji su se također žalili da previše centralizirana država ne dopušta regijama da kontroliraju kako se troše porezi prikupljeni na lokalnom nivou. Ovakva uvjerenja oblikovale su sovjetske institucije, naime, državna administrativno-teritorijalna struktura koja je definirala oblasti kao primarnu administrativnu jedinicu preko koje su se porezi prikupljali i isplaćivali, kao i njena visoko centralizirana porezna struktura u kojoj su regije slale sve poreze Moskvi, koja je potom određivala koji dio treba vratiti svakoj regiji.

Mnogi separatistički pokreti u kasnom sovjetskom razdoblju pozivali su na prekid ove dvokanalne strukture i veću kontrolu nad lokalnom poreznom politikom. Stoga je sovjetsko središnje ekonomsko planiranje utjecalo na način na koji su regije izazivale sovjetsku središnju državu u Moskvi, a kasnije i središnju ukrajinsku državu u Kijevu.

(index.hr)