ZDRAVKO KECMAN: Za roman “Trubač fronta na Soči” arhiv je bio moj život
Junaci su mi počesto sjedili pored mene na krevetu, budili me, nisu htjeli da prekinu razgovor sa mnom, ponekada su mi pravili smicalice, tako moram to nazvati, pa nisam znao za koju ideju da se odlučim jer nisu mogle ući u priču obje… Ovako priču povodom svog posljednjeg romana “Trubač fronta na Soči” započinje pisac Zdravko Kecman.
Ovo obimno književno djelo u dva toma s preko 800 strana Kecman je objavio krajem prošle godine, a sada su u planu promocije u starim željezničkim stanicama, jer je težište romana na Prvom svjetskom ratu, Soči i Pjavi, priča je to o Joji i Stanki te o stvaranju pruge od Prijedora do Drvara.
Ovaj banjalučki književnik dosad je objavio preko 20 knjiga poezije i proze. Osnivač je i Izdavačke kuće “Kuća poezije” te nagrade “Evropski atlas lirike”. U intervjuu za “Nezavisne” govori o svom posljednjem romanu i njegovim junacima.
Koliko dugo ste pisali ovaj roman i otkud u eri kratkog romana da se odlučite za ovako obimno djelo?
Mislim da bih sada mogao pisati roman o romanu, od zamisli i početaka do finalnog kraja. I štaviše, i to bi bilo zanimljivo čitati i čuti. Ali neću se upustiti u tako nešto, jer su se u tome neki već okušali. U stvari, mislio sam da nikada neću uspjeti napisati ovaj roman, ovu priču, koja i jeste u klasičnom smislu – priča. Znate, već je mnogo puta rečeno, pa ću i ja ponoviti na spstvenom primjeru – život piše romane. U nekim svojim romanima i pričama čitava poglavlja sam posvećivao ovoj temi. Ona je bila jednostavno moje zemaljsko tlo po kom sam hodao. Mnogo junaka se selilo iz knjige u knjigu, baš kao što čovjek u životu preseljava iz jednog mjesta u drugo, iz jednog grada u drugi, a danas iz države u državu. Život je veoma dinamičan. Dosta toga je uticalo da nastane ovaj roman, prvenstveno velika arhivska građa bez arhiva, jer taj arhiv je bio moj život i život mnogih drugih ljudi koje sam upoznao. Što se tiče čitaoca, on će prepoznati ono što njemu odgovara. A ja mislim, ko ne čita duge romane, ne čita ni one kratke, bez obzira na njihovu vrijednost.
Nije lako pisati istorijski roman bez određene građe, a kažete da niste imali arhivu. Kako ste prikupljali podatke koji su se našli u romanu?
Sudbina je htjela, ili neka viša promisao, da dio svog života provedem na području gdje se roman događa, a to su Soča i Pjava, područje gdje su se odigrali događaji iz Prvog svjetskog rata na zapadnom ratištu, i da sve dobro upoznam. Kada sam se obreo u tim krajevima bio sam iznenađen onim što sam vidio. Bezbrojna vojnička groblja, kosturnice, kapele i crkve, rovovi i kaverne, tuneli u stijenama, vojnički putevi, žičare, jedna živa literarno neispisana geografija i istorija u Julijskim Alpama, ali i niže sve do mora, u dužini od oko sto kilometara, koliko je taj front bio dug. Zatim, mislim da je tu ratovalo 15-16 zemalja i da je preko 1,2 miliona poginulih. Znate, u tom ratu išlo se u sigurnu smrt. Svake sekunde se išlo u sigurnu smrt, već sljedećeg trenutka nisi bio siguran da ćeš ostati živ. Meni je to područje tako živopisno djelovalo kao da se rat završio prije nekoliko dana.
U romanu je čitava plejada živopisnih likova, kao da su još živi. Tako vjerni opisi, ali i događaji, iako se Vi ne bavite istorijom, već nekim drugačiji fenomenom – vremena i zla.
Ja sam imao tu sreću i privilegiju da sam upoznao mnogo ljudi iz tog vremena, učesnike tih događaja, a posredstvom njih i druge koji više nisu bili živi. To su bili soldati, oficiri, visoki oficiri, ljudi koji su preživjeli u tom ratu, neki su otišli u izbjeglištvo, čak kod nas se naselili u Slatinu. Oni su bili moja istinska arhiva. S njima sam bez zamisli da pišem roman provodio dosta vremena, slušao ih dok su pričali, tu su bili domaći pa su mi prevodili, te priče odvijale su se danima. Mislim da su bili iznenađeni otkud neko, ko još nije domaći, da može toliko da sluša njihova pričanja, mislim da im je to i godilo. Imali su oni svoja odlikovanja, a te kafe pili su svi zajedno, soldati i oficiri s jedne i druge strane rovova, koji su pucali jedni u druge. Oni su vremenom postajali moja živa priča, moj mit, stvarni, a izmišljeni junaci. Mislim da se ništa bolje od toga piscu ne može posrećiti. Ali trebalo je sklopiti cjelinu pa sam čitao razne knjige, koje su pisali poznati i nepoznati autori. Tu su dnevnici, zapisi, vojnička pisma, dopisnice. Logično da su tu mnogi ratovali iz BiH, jer bila je to Austrougarska, tako da sam mogao u roman unijeti naše ljude, naša sela i gradove.
(Nezavisne)
