AUTOSTOPOM OD BANJALUKE DO DALEKOG ISTOKA Ankara – grad u kojem smo se osjećali kao kod kuće

Dvadesetsedmogodišnji Banjalučani Vedrana i Igor ekonomisti su po zanimanju, ali njihova najveća strast su putovanja.

Već dugo planiraju da krenu u avanturu u vidu velikog putovanja. Njihov san stvoren iz strasti i ljubavi, radoznalosti i želje za učenjem, upoznavanjem novog i rušenja stereotipa i mentalnih barijera, počeli su da ostvaruju ovog oktobra kad su krenuli na veliko putovanje na istok. Prve stanice Beograd i Sofija, zatim Turska, Iran i Indija, pa dokle ih mogućnosti i zvijezde odvedu.

Plan im je preko kaučsurfing-a i autostopa upoznati što više interesantnih ljudi i skupiti što više iskustva.

Vedrana i Igor za portal banjaluka.net pišu o svojim iskustvima i doživljajima, a kako kažu uspomene i iskustva se već skupljaju. Ovdje možete pročitati kako su proveli prve dane na putovanju, utiske iz Istanbula, a sada pišu utiske iz Ankare.

Dan 14 – 19.

Stojimo na Anadolu metro stanici u Ankari i na mapi tražimo put do stana našeg novog kaučsurfing domaćina, Ermana.  Približavamo se još jednom novom poznanstvu, ali ovaj put, osim njega, ne očekujemo ništa. Nimalo ne pretjerujemo, koga god smo pitali da nam kaže nešto o glavnom gradu, da nam preporuči neku lokalnu zanimljivost, svi su nas blijedo gledali i prokomentarisali kako u Ankari nema šta posebno da se vidi.

U velikoj želji da se malo odmorimo i da nam se slegnu utisci velikog Istanbula, nismo se mnogo ni razočarali svim tim reakcijama. Ipak, bilo je to sve osim 5 dosadnih dana.

 

Ankara možda nije prestonica najljepših i najvećih muzeja, građevina, galerija i skulptura ali je definitivno grad u kojem svako za sebe može pronaći mjesto.

Nakon što smo se upoznali sa domaćinom i razmjenili životne priče, shvatili smo da nas je ugostio čovjek velikoga srca. Život je bio interesantan i nepredvidiv prema njemu, ali na kraju se oblikovala dobra duša i momak koji nam je obojio Ankaru u sve boje ljudskog oka.

Istinsko tursko iskustvo

Drugi dan u Ankari nam je bio „najturskiji“ dan koji smo proveli u ovoj predivnoj zemlji. Preko dana smo obišli lokalnu pijacu na putu do Ankara zamka koji predstavlja jedan od rijetkih starih i istorijskih objekata u ovom gradu.

 

Sam zamak i nije nešto poseban, ali je pogled sa njega veličanstven. Još jedan zalazak sunca u Turskoj, poseban uz svježe cjeđeni sok od nara, turske slatkiše i putničke priče.

Kada smo se vratili, Vedrana je ostala kod kuće, a Erman i ja smo otišli u hamam. Posjetu nismo unaprijed rezervisali, samo smo spremili peškire, čistu odjeću i uputili se u hamam.

Sami lokalci, saune, bazen, česme na sve strane… Istinski opuštajuće iskustvo. I naravno na kraju masaža. 15-ak minuta te izmasiraju, izribaju, nasapunju, operu i umotaju u tople peškire. Raj. Ulaz 30 lira, masaža 15 i gazirana voda sa limunom i solju 3 lire. Sjajno tursko iskustvo.

Erman nam je priuštio i iskustvo ispijanja čaja uz nargilu i partiju tevle u lokalu u komšiluku, gdje najbolje možete upoznati ljude i njihov mentalitet.

 

Ankara je ostavila neobičan utisak na nas: prisan, prirodan, evropski… tu smo se osjećali kao na domaćem terenu, iako se po veličini, kulturi i običajima drastično razlikuje od našeg grada.

Po prvi put izgubljeni u metrou!

Ataturkov mauzolej smo posjetili uoči Dana nezavisnosti. Atmosfera je bila veoma živahna, sve je vrvilo od porodica, parova, mladih i starih koji su izašli da prošetaju i iskoriste divan sunčan dan.

Pošto je većina saobraćajnica bila zatvorena na Dan nezavisnosti, odlučili smo da prolongiramo put do sljedećeg jutra. Zašto ne iskoristiti i ne upiti svu tu ljubav i pjesmu koja se širila ulicama Ankare ovaj dan.

 

U želji da prije priključivanja cijeloj paradi nešto kupimo na drugoj strani grada, po prvi put se „gubimo“ između metro stanica, linija ima dosta, ali na različitim nivoima tako da mape nisu pomagale, a baš za inat nema ni signala za internet. Nismo dugo bili izgubljeni jer su nam ljubazni prolaznici na „tursko-engleskom“ pokazali kuda da idemo …

Proslava državnog praznika je bila veličanstvena. Mladi su pjevali, stari sa osmijehom nosili natpise i slike Ataturka, zastave su se vijorile na sve strane. Pokušavali smo da se poistovjetimo sa njihovom srećom i osjećajima samo na tren, da bismo dobili potpunu sliku i bilo je lako, jer smo bili okruženi iskrenim emocijama.

 

Pet dana je bilo dovoljno za Ankaru, Kapadokija nas je čekala. Pozdravivši se sa Ermanom koji nam je otvorio svoje srce i definitivno našao mjesto u našima, izlazimo na ulicu i hvatamo metro za autobusku stanicu, kako bismo dolmušom, njihovim mini busom, za 3 lira izašli iz grada na mjesto Galbaši odakle stopiranje počinje.

(Foto: Instagram)