Berislav Blagojević: Kratke priče iz portirnice
Udruženje književnika RS dodijelilo je ovogodišnju nagradu za najbolju knjigu piscu Berislavu Blagojeviću. Sa nagrađenim autorom popričali smo na njegovom radnom mjestu – portirnici Dječijeg pozorišta RS u Banjaluci…
Berislav Blagojević rođen je 1979. godine u Slavonskom Brodu, a zadnjih 20 godina živi i radi u Banjaluci. Piše prozu i poeziju, a objavio je šest štampanih, te po jednu audio i elektronsku knjigu. Najvažnija djela su mu “Revolucionar” (kratke priče, 2012), “Tiši od vode” (roman, 2013), “Mi u magli” (poezija, 2015) i “Bumerang” (roman, 2016), za koju je i dobio naznačajniju književnu nagradu u RS.
Blagojevićev roman “Tiši od vode” ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu 2013. godine, a njegove knjige prevedene su na engleski, poljski, španski, malteški, njemački, italijanski, japanski i makedonski jezik.
Zaposlen je kao portir Dječijeg pozorišta RS u Banjaluci, već dvije godine.
U svom “kabinetu” pisac nas je dočekao srdačno, jer, noć je duga i treba je nekako nekako prekratititi, a u tu svrhu svaki sagovornik, pa makar bio i novinar, dobro dođe.
Njegova “dežurana” pomalo podsjeća na vojničku stražarnicu i ima taj specifični “šmek” noćnih prostorija u kojima se obitava, radi, jede, razmišlja, odmara…
Razgovor sa Berislavom je ugodan i interesantan, pisac je razgovorljiv, vedar i blag, ali na momente se naziru oštrina i britkost, neophodni svakom dobrom portiru i piscu. S vremena na vrijeme, usred razgovora o umjetnosti i književnosti, baca pogled na monitore sigurnosnih kamera, jer ipak – služba je služba…
Na početku razgovora za MONDO pitali smo Berislava da li duge noćne smjene koristi za pisanje i da li ga njegova portirnica možda inspiriše, u kreativnom smislu…
“Iskreno, rijetko pišem na poslu. Radim u tri smjene, u prve dvije je gužva, jer se uvijek nešto dešava, a treća je mirnija. Ali, ja nisam noćni pisac. Ljudi obično zamišljaju književnike kako blude cijelu noć za pisaćom mašinom ili kompjuterom, ali ja sam sušta suprotnost. Noć mi služi za spavanje, a ujutro sam svjež i tada volim da radim.
Što se tiče inspiracije koju dobijem na poslu, nje svakako ima. Spisateljski proces je vrlo specifičan, nikada ne znate kada se može desiti da ćete čuti nekakvu repliku iz stvarnog života koju možete da smjestite u književno djelo ili može da vas ponuka na razmišljanje. Izuzetno mi je bitan prostor, ali i ljudi koji cirkulišu. Prije svega, bavim se sudbinama malih, običnih ljudi, a to su ljudi sa kojima sam okružen – moje kolege portiri, ljudi koje rade ton i svjetlo, itd.
Izuzeno mi je važna ta interakcija, jer sve što izađe iz nekog mozganja je previše filozofski, previše artistički, lišeno životnosti, što bi rekli “bez mesa”. Više volim da razmišljam u spektru stvarnih ljudi i mogućih sudbina i dešavanja. Ne mogu reći da mi je sjajno, ali ipak ovde imam vremena da nešto pročitam, a ponekad nešto i zapišem, uglavnom vrlo skromno. Ali, ovaj prostor budi određene misli i utiče na kreativni proces u jednom pozitivnom smislu.”
Za svoj roman “Bumerang” dobili ste nagradu Udruženja književnika Republike Srpske. Šta za vas znači ta nagrada?
“Član sam Udruženja od 2013. godine i zaista vjerujem da nam treba jedno takvo, krovno, esnafsko udruženje. Isto tako vjerujem da i neki mlađi autori, koji sjajno pišu i sjajno rade, treba da se uključe ako žele da ostvare neku vrstu prava, i da bi na kraju krajeva imali legitimitet da se žale na rad ili nerad tog Udruženja.
Prethodnih godina bilo je nakih propusta, ali i pomaka u radu Udruženja. Na primjer, prošle godine su organizovani prvi književni susreti u Banjaluci. Prosto je nevjerovatno i apsurdno da Banjaluka kao grad festivala najrazličitijih vrsta nema ni jedan književni festival. Nadam se da će to sada da zaživi, a logično je da se time bavi Udruženje književnika RS.”
Glavni junak romana “Bumerang” je, na izvjestan način, grad Brod. Kakav je vaš odnos prema tom gradu, da li vam je lakše da ga saglede sada kada ne živite u njemu?
“Svakako je ta vremenska, ali i prostorna distanca izuzetno važna. Ja sam skoro 20 godina u Banjaluci, ali nikada nisam pisao o njoj. To je malo čudno jer je Banjaluka prelijepa i ima se o čemu pisati, ali to je tako.
Brod je izuzetno zanimljiv, zbog svog geografskog položaja i zbog svog značaja koji je imao kroz istoriju. Proveo sam mnogo vremena u istraživanju istorije Broda i otkrio mnoge zanimljive detalje. U tom gradu je, na primjer, uvedena prva ulična rasvjeta u BiH, tu su prvi put počeli da se upotrebljavaju novi građevinski materijali, poput betona, u njemu je osnovana i prva rafinerija, koja je bila i još uvijek jeste žila kucavica tog grada…
Naravno, ja sam emotivno vezan za taj prostor, to je grad moje mladosti i normalno je da ga posmatram sa određenim sentimentom. Ali,ima jedna tužna stvar vezana za Brod i uopšte za takve gradove – ONI SE VOLE IZDALEKA. To je najtačnija i najtužnija spoznaja do koje sam došao dok sam pisao ovu knjigu. Tek tada sam vidio koliko mi nedostaje i koliko ga volim, ali znam da ne bih mogao tamo da živim.
To je sudbina malih gradova, pogotovo tranzitnih područja gdje se stanovništvo veoma često mijenjalo, gdje su ljudi dolazili, bili jedno vrijeme i nestajali”.
U knjizi jedan od likova vodi razgovore sa dobitnikom NIN-ove nagrade Vojom Čolanovićem iz Broda. Da li ste ga poznavali lično?
“U romanu sam koristio i stvarne likove koji su rođeni u Brodu, a za koje ni sami stanovnici Broda ne znaju da su rođeni Brođani. Recimo, pojavljuju se akademik i etnolog Mileko Filipović, kao i književnik Vojo Čolanović, kome sam posvetio dosta prostora u romanu, a sa kojim sam bio prijatelj zadnjih godina njegovog života.
Čolanovićevo pisanje je dosta uticalo na mene, pa sam pokušao da mu na neki način napravim jedan mali omaž kroz svoj roman. Upoznao sam ga kao srednjoškolac, još dok je trajao rat. Došao u Brod na neko matine književno veče, pojavio se kao da ga je neko spustio odozgo, u nekakvom sakou sa zakrpama, a u rukama je nosio knjige. Svi oko njega bili su u maskirnim uniformama i nosili puške. Ta, potpuno nadrealna scena meni se snažno urezala u pamćenje.
Poslije mnogo godina, počeli smo da se družimo, odlazio sam kod njega kući u Beograd, bio je divan čovjek, fantastičan pisac i prevodilac. Voja Čolanović je čitav svoj život pisao samo o Beogradu, ali eto ja sam napravio neki kontrapunkt u tom smislu i povezao svoje pisanje sa Brodom.”
U vašem prethodnom romanu “Tiši od vode” naročito su uvjerljivi i interesantni imaginarni, lijepi i besmisleni dijalozi između ruskog pisca Danijela Harmsa i glavnog junaka. Otkud ti i takvi dijalozi?
“To je krenulo slučajno, počeo sa da pišem svoje dijaloge sa Harmsom, kao nekakve skice. Uopšte nisam mislio da ih uvrstim u neku drugu strukturu, ali pišući roman ‘Tiši od vode’ svatio sam da se to apsolutno uklapa u knjigu.
Meni je to bila zanimljiva igra, ali i zgodna vježba za igru riječima, smislom i besmislom. Smatram da su dijalozi u mojoj literaturi ‘najtanji’ dio, pa je to bila i dobra stilska vježba kako bi junaci u nekim budućim knjigama imali bolje razgovore…”
Da li se slažete da je ovo današnje brzo i sumanuto vrijeme prijemčivije za kraće književne forme, poput pripovijetki ili priča, a da za romane čitaoci imaju sve manje strpljenja i vremena…
“Kod nas još uvijek zvanična kritika više preferira roman, a i čitaoci se tako nekako i vladaju. Mada, definitivno kratka forma postaje sve popularnija i mislim da je kratka priča nešto što će imati budućnost i sve više poklonika među čitaocima.
Na Zapadu već dugo imate ‘short stories’, ‘short fiction’, ‘flash fiction'… Čak je i kod nas izašla antologija priča sa tvitera, tj. priča u 140 karaktera, gdje su se sasvim ozbiljna književna imena uhvatili u tu priču, u kontekstu popularizacije. Jedan od glavnih predstavnika kratke forme je David Albahari, koji je godinama živio u Kanadi, odakle je i ‘povukao’ sklonost ka tako kratkoj priči.
Dosta pišem kratke priče, dugačke dvije-tri stranice, a jako ih volim čitati. I kod nas, gdje se takođe život sve više ubrzava, mislim da će biti sve više ljudi kojima će lakše biti da pročita nekoliko stranica taj dan u autobusu, ili pred spavanje. Sutradan, kada otvori knjigu on čita neku drugu priču, ne mora da se prisjeća ili da da hvata nit. Tempo života je zaista takav da diktira stanovite promjene i u tom smislu.
Još nisam potpuno siguran, ali moja sljedeća knjiga trebalo bi da bude upravo zbirka kratkih priča.”
Na kraju razgovora za MONDO zamolili smo Berislava Blagojevića da nam navede neke autore iz regiona i svijeta koji su mu trenutno interesantni…
“Trenutno sam pod izuzetnim utiskom savremenog mađarskog pisca Lasla Krasnahorkaja. Čuveni režiser Bela Tar prema njegovim knjigama snimio je dva fantastična filma, ali same knjige sve do 2013. nisu bile prevođene kod nas. Preporučio bih romane “Satantango” i “Melanholija otpora”. Ova druga pisana je sredinom 80-ih i ima fantastičan jezik. Ta knjiga je 1993. bila knjiga godine u Njemačkoj, ali mi sve ove godine nismo znali za nju.
Od regionalnih autora najviše čitam književnike iz Srbije. Dobitnik Mešine nagrade Mirko Demić je napisao jednu fantastičnu, antologijsku knjigu, o kojoj će se sigurno pisati dugo, dugo godina. U pitanju je roman “Ćutanje iz gore”, koji tretira temu koja je autoru izuzetno važna – pitanje Srba u Hrvatskoj. Ali, ta tema u ovoj knjizi obrađena je na ingeniozan način, u jednoj tako nevjerovatnoj strukturi, gdje se vidi istorija tog prostora od biblijskih vremena, kroz rimski period, do današnjih dana. Demić je jedan od pisaca koje najviše volim.
Takođe, mnogo volim da čitam Slobodana Vladušića, Davida Albaharija… Puno se radujem banjalučkoj promociji nove knjige Aljoše Ljubojevića, a veoma cijenim sve što su pisali Lana Bastašić i Goran Dakić. Uvijek se vraćam Voji Čolanoviću, a naveo bih još i Vuleta Žurića, veoma zanimljivog pisca, koji je do sada objavio dosta naslova, a tek nedavno počeo da dobija značajne nagrade.”
(mondo)
