ĐURĐEVIĆ: Za karijeru “Nevernih beba”, Banjaluka je jedan od pet ključnih gradova u regionu

Jedan od najpopularnijih rok bendova u regionu su svakako “Neverne bebe”, grupa koju predvodi klavijaturista, pjesnik i kompozitor Milan Đurđević.

Zanimljivo je da popularni muzičar smatra Banjaluku za jedan od bitnijih gradova u svojoj karijeri.

– Banjaluka je jedan od gradova gdje smo ispisali najljepše stranice svoje karijere. Imali smo pet rasprodatih koncerata na Kastelu, svirali smo festival “Hard rock”, svirali smo banjalučke “Dane piva”, a najvažnije je od svega što imamo puno istinskih prijatelja tamo. Mi smo na putovanjima, osim publike, pravili i prijatelje. Danas kuda god da otputujemo susrećemo puno ljudi koje volimo i s kojima možemo da se družimo. Imamo puno lijepih zajedničkih sjećanja. Na tvrđavi Kastel uvijek bude po par hiljada ljudi; to su ogromni koncerti. Za našu karijeru Banjaluka je jedan od top 5 gradova u regionu. Imamo čak dva snimka uživo iz Banjaluke, koji se i dan danas emituju na televizijama. Posebno je bio veličanstven onaj koji se desio na rođendan mog brata Vlajka, pred 5.500 ljudi. U karijeri koja broji preko 2.500 koncerata, to je bio jedan od najboljih. Banjaluka prosto voli “Neverne bebe“. Ove godine slavimo 30 godina postojanja benda i sviraćemo u 30 gradova. Naravno, i u Banjaluci – kaže Milan Đurđević za Srpskainfo.

Nedavno se pojavio album “Hodaj”, osmi po redu koji su snimili članovi grupe “Neverne bebe”.

– Ovaj album donosi konekciju sa novim vremenom. Pjesma “Ćuti” je prva puštena u etar. Ona je nastala u vrijeme korone, a govori o pobuni protiv poretka u kom smo bili taoci nečasne sudbine i nevidljivih manipulatora. Mi smo kao muzičari željeli samo slobodu da sviramo, da nastupamo pred publikom, što nam je bilo zabranjeno. Album se zove “Hodaj”, jer je to eksplicitna poruka ljudima, da se odupru svakoj vrsti zatvaranja i da žive slobodno. Zadržali smo emociju, dubinu koju imamo u aranžmanima i melodijama, ali imamo drugačiji tehnološki pristup. Ima dosta elektronike. Komuniciramo jezikom koji je prihvatljiv najmlađim generacijama. Oni su takvi da im je pažnja kratkotrajna, nemaju strpljenja za komplikovane i dugačke pjesme, često slušaju tek tridesetak sekundi neke numere. Pokušali smo da sopstvenu muziku uradimo tako da je i najmlađi razumiju. Mislim da za bendove nema ništa gore nego kad muzički ostanu u prošlom vremenu. Naš bend se ne mijenja gotovo od početka što se tiče postave; tu smo Ranđa, Vlajko i ja. Jelena je tu 20 godina, Tijana 12. Mi smo familija, bukvalno. Nama ovo nije samo profesija, nama je ovo izbor života. Družimo se i van muzike, Nekad se desi da dođemo na probu, pa sjednemo u kafić i zapričamo se toliko da je na kraju i ne održimo – dodaje Milan.

Sviraju oko 40-ak velikih koncerata svake godine, a Milan smatra da je to prava mjera za bend kao što je njihov.

– Važno je manje svirati, kako ne bi potrošili sebe, a da budemo iskreni prema publici. Zaista smo se izborili za posebno mjesto na domaćoj rok sceni. Imamo širok dijapazon onoga što sviramo – od klasičnog hard roka do ambijentalnog džeza, a opet najbolje prolaze pop balade. Svirali smo “Arenu” u Beogradu, “Skenderiju” u Sarajevu… Nema puno rok bendova kod nas koji su to uspeli – kaže Milan.

Rođen je u Valjevu. Svirao je oduvek klavijature. Sa bratom Vlajkom, koji svira bas, napravio je alternativni džez rok bend “Nova zemlja”, koji je imao zavidan uspjeh osamdesetih godina prošlog vijeka.

– Kao “Nova zemlja” pobijedili smo 1983. godine na gitarijadi u Zaječaru. Tada sam imao 16 godina. Imao sam autorske pjesme. S nama je tada pjevao pokojni Igor Starović iz “Divljeg kestena”. Prešli smo u Beograd, pa su nam se putevi negdje razišli sa Igorom. Pokazali smo u svakom slučaju da jedan bend koji dolazi iz manje sredine, kao što je Valjevo, može vrlo lako da stigne do visokih pozicija. Dobio sam sjajnu ponudu da sviram sa grupom “Smak”, koja je bila među najpopularnijim bendovima u zemlji. Svirao sam veliku turneju s njima. Svi su već tada znali kakve su moje sposobnosti kao klavijaturiste. Pročulo se brzo u to vrijeme da je došao neki klinac u Beograd koji opasno svira. Došao sam u “Smak” umjesto Laze Ristovskog, koji je otišao u “Bijelo dugme”. Ja sam tada slušao grupe kao što su “Pink Floyd”, “Yes”, “Genesis”, dakle veoma kompleksno izvođen rok, koji traži vrhunsko umijeće od muzičara. Za mene je “Smak” bilo nevjerovatno iskustvo, kao da si sa 18 godina otišao u Liverpul da igraš fudbal. Točak, Boris, Kepa, Zoran, originalna postava, sve veliki koncerti, hale sportova Zenica, Tuzla, Zagreb, za mene je to bilo fantastično iskustvo – priča on.

Smatra da se poslije ratova u ovom regionu sve moralo ponovo graditi.

– Poslije nesrećnih ratova na ovim prostorima sve smo morali ponovo da gradimo, i unutra i spolja. Veze koje smo imali bile su pokidane. Izgubili smo silne godine. Napravio sam “Neverne bebe” 1993. godine kao reakciju na sve što se događalo, smatrajući da putem rok muzike mogu nešto da kažem i da pokušam da mirim ljude. Prvi logo benda nam je bio cucla sa žiletom, znači skepticizam totalni. Htjeli smo imenom benda da pokažemo šta se sve jadnoj nevinoj djeci sve gura u usta, a da nisu toga ni svjesni. Neko ti daje šarenu lažu u kojoj je žilet, koji će vrlo brzo da te posiječe. Prva pjesma nam je bila “Veliki je Bog što gleda na nas”. Možda je i to danas pjesma po kojoj nas prepoznaju i pamte. U to vrijeme moje pjesme su bile omaž nekom melanholičnom depresivnom romantizmu, poeziji kakvu je pisao, na primjer, Branko Miljković. Postoji nezadovoljstvo životom, očigledna frustracija koja idejno očigledno nadilazi svoje vrijeme. Tekst pjesme “Veliki je Bog” je aktuelniji nego ikad. Dio teksta “Tužne pesme na sto načina”, koji kaže “Smejem se, a suze naviru, kurva sudbina” stoji kao epitaf na grobu jedne djevojke, čiji mi je momak jednom to ispričao. Satima sam ćutao od šoka – nastavlja priču Milan Đurđević.

Veoma je cijenjen od strane svojih kolega muzičara, pa se tako nalazi i u Upravnom odboru Sokoja, organizacije koja štiti muzička prava.

– Dobijao sam za svoje muzičko umijeće mnogo nagrada, ali i pohvala. Jedna od meni najdražih došla je od Stiva Lukatera, gitariste grupe “Toto”. Bili smo im predgrupa na koncertu u Beogradu, pa smo kasnije zaglavili u Skadarliji. Stiv mi je pred svima rekao da bogatstvo aranžmana koje je čuo kod nas nije čuo od nijednog benda koji im je svirao kao predgrupa u posljednjih 15 godina! Što se tiče mog angažovanja u “Sokoju”, pokušavam da se bavim osvješćivanjem ljudi, da ljudi shvate koliko je važno autorsko djelo, koliko ga je važno prijaviti i biti uključen u muzičku industriju. To spada u domen intelektualne svojine, a intelektualna svojina je ona koja gospodari svijetom. Najbogatiji muzički autori danas su vjerovatno Pol Makartni i Dejvid Gilmor, čija se djela puste svakoga dana najmanje 7.000 puta na raznim radio, TV i internet stanicama. Kada je tvoja muzika zaštićena i kada imaš prihod od toga, ti tek onda možeš da se baviš muzikom na pravi način. Kada autor može da kaže “zaradio sam od svojih prava dovoljno da sada mogu šest mjeseci ili godinu dana pisati novu muziku”, sve postaje smisleno. Znači, poenta je u tome da on može da radi neopterećeno, ne da bi zaradio, već da bi dao ljudima najbolje od sebe. Da može da se izoluje, da eksperimentiše, da lagano kreira svoje novo djelo. Ovdje su muzičari od subote do subote po kombijima, ili po klubovima, izmore ih te svirke, pa im ne ostaje vrijeme za kvalitetan kreativni rad. Sokoj je u proteklih par godina dosta sredio sistem, da autori dobijaju pravedne honorare. Trenutno obavljamo pionirski posao. Radi se na usavršavanju softvera i kompletnog info sistema, te adekvatnom popunjavanju baze podataka o svim djelima naših autora. Vjerujem da će za par godina muzički autori konačno biti zadovoljni. Želio bi da poslije naših mandata ostavimo sljedećim generacijama profesionalno sređenu organizaciju, da se autori u njoj osjećaju kao u svojoj kući – kaže Milan Đurđević na kraju razgovora za Srpskainfo.

(SB)