Magazin 01.09.2016.

Domaćica Ljilja Đekić, majstorica za zimnicu: Domaći ajvar za ministre, doktore i direktore

ČITANJE: 4 minute

Cijele jeseni dvorište porodice Đekić u selu Bistrica kod Banjaluke miriše na pečene paprike, šljive, dinje…

Domaćica Ljilja Đekić spremi na stotine tegli ajvara, pekmeza, slatkog i drugih đakonija, a ipak se desi da zimu dočeka bez zimnice – jer sve što napravi istog trena proda!

Za njenu domaću zimnicu otimaju se doktori, direktori, ministri, biznismeni. Spisak narudžbi kod Ljilje, dug je kao lista čekanja kod najtraženijih specijalista, ali ona se ne buni. Naprotiv.

– Ko kaže da nema posla! Onom ko zna i hoće da radi, ni kriza ne može ništa – kaže vrijedna majstorica, priznajući da za svoju porodicu još nije stigla spremiti ni jednu jedinu papričicu, mada su svi Đekići, od Ljiljinog supruga Stevice do sinova i unučadi, gurmani koji bi dali i kraljevstvo i konja za dobar domaći zalogaj.

– Prije tri godine sam napravila, valjda, šleper ajvara, a svoju krsnu slavu Aranđelovdan, dočekala bez ijedne tegle u kući. Poslije su me prijatelji, kojima sam pravila zimnicu, zavitlavali, nudeći da oni meni prodaju moj ajvar. Naravno, po duploj cijeni – šali se gospođa Ljilja.

I bez dupliranja cijene, Ljiline rukotvorine nisu jeftine, ali su, tvrdi ona, napravljene od najboljeg voća i povrća, na starinski način i bez trunke konzervansa. Najtraženija đakonija, ajvar, bilo da je ljuti ili blagi, košta paprenih 10 KM po tegli i to ako je upržen na običnom ulju.  Tegla ajvara u raskošnijoj varijanti, pravljenog na maslinovom ulju, košta 12 KM.

Ipak, to nije najskuplja Ljiljina đakonija, jer slatko od šljiva sa orasima košta čak 15 KM po tegli, dok teglica slatkog od šumskih jagoda, ali ona minijaturna od 300 grama, košta 8 KM. U stopu ga prate slatko od kupina i drugih svježih i mirisnih šumskih i domaćih voćki.

Cijene jesu „muške“, ali su u svaku teglicu utkani sati strpljivog ženskog rada i decenije iskustva. Tačno se zna kad se koje voće ispira u krečnoj vodi, na koji način se okreću paprike da bi u njima ostalo što više soka, ili kako se bira povrće za turšiju, koja i usred zime miriše na toplu bakinu kuhinju. Posebna priča je „štimanje“ ukusa prema željama kupca, uz pomoć tucane paprike, bijelog luka, šećera i mnoštva čudesnih, a manje poznatih začina.

– Ako radiš kako treba, posvećeno i sa dušom, ne može se desiti da zimnica ne uspije – kaže Ljilja.

Ova kršna Srbijanka cijeli život je posvetila spremanju hrane: kao domaćica, profesionalna kuvarica, majstorica za leskovački roštilj i starinske specijalitete. Poreklom je iz Vlasotinca, odakle je krajem 1998. sa suprugom, takođe iskusnim ugostiteljem, poslom došla u Laktaše.

Iako su namjeravali da se nakon dva – tri mjeseca vrate kući, Đekići su sticajem istorijskih i životnih okolnosti ostali u RS. U Laktašima ih je zateklo NATO bombardovanje Srbije, pa su u Banjaluci otvorili restoran, „privremeno“, da sklone djecu dok „ne prođe gužva“.

– Do prije dvije godine smo svaki čas odlučivali da se vratimo: čim djeca završe školu, čim se rodi unuče, pa čim završimo započeti posao… A onda smo se okanuli ćorava posla i odlučili da ostanemo. Kupili smo malo imanje u Bistrici, privodimo kraju gradnju kuće, registrovali smo poljoprivredno gazdinstvo i opremili radionicu, u kojoj zimnicu pravimo od voća i povrća sa svog imanja – kaže energična Ljilja.

Niko kao svekrva

Mada nije išla u kuvarsku školu, ovaj je zanat, kaže, učila od najboljih majstora, a najviše je duguje svojoj svekrvi Olgi Đekić.

– Kakva je to domaćica i kuvarica bila! Sve što znam o tradicionalnoj kuhinji od nje sam naučila. A i moja snaha sada uči od mene, biće mi prava nasljednica – veze Ljilja, rušeći vijekovni stereotip o srpskim snajama i svekrvama.

Dnevnica za komšinice

Ljilja uglavnom radi sama, ali kada na red dođe počenje paprika, ili slični zahtjevni poslovi, u pomoć joj, uz snahu, priteknu komšinice, jer im je to jedinstvena prilika da u prijatnoj atmosferi i dobrom društvu zarade dnevnicu i „ukradu“ neki dobar recept.

Leskovački roštilj u Banjaluci

– Moj suprug i ja smo prvi „donijeli“ leskovački roštilj u Banjaluku, pa nas u šali zovu Ljilja i Stevo od Leskovec, iako smo Vlasotinčani. U nekoliko restorana smo obučili osoblje za pripremu i posluživanje tradicionalnih jela  – kaže Ljilja Đekić.

(EuroBlic)