Glumica Slađana Zrnić: Čovjeku treba mir i srce koje pumpa nadu

Vreli ljetnji dani obično unesu hladnoću na rubrike kulture u novinama, ako ne računamo koncerte i manifestacije na otvorenom, većina kulturnih institucija nakratko pravi pauzu, zatvara svoja vrata za publiku, a otvara vrata mašte i radi na novim predstavama, izložbama, promocijama, kako bi već pred kraj ljeta posjetioci mogli uživati u njima.

Međutim, besprijekornim vladanjem scenom na festivalu “Gola mesečina” u Skoplju, gdje je otputovao ansambl Narodnog pozorišta RS sa komadom “Ožalošćena porodica” glumica Slađana Zrnić razbila je tu monotoniju. Vijest da joj je žiri za ulogu Nušićeve Gine u adaptaciji Nikole Pejakovića dodijelio priznanje za najbolju glumicu bila je idealan povod za razgovor sa Zrnićevom.

U Vašoj glumačkoj karijeri bilo je mnogo priznanja. Najnovije stiže iz Skoplja. Sigurna sam da sva ona puno znače, ali vjerujem da postoje nijanse koje prave razliku među nagradama. Šta biste izdvojili u ovom slučaju?

–Glumac, prije svega, igra za publiku i najveća nagrada je kada shvataš da publika voli predstavu. To je slučaj sa predstavom “Ožalošćena porodica”, koju je režirao i adaptirao Kolja Pejaković. To su one predstave u kojoj svaki akter vrlo dobro zna šta radi i poigrava se sa likom i situacijom. Mi se tu toliko dobro nadopunjujemo da veliko uzbuđenje vlada dok je igramo. Pribojavali smo se jezičke barijere u Skoplju i to što igramo na otvorenom, jer je ovo intimnijeg karaktera, ali svi strahovi su pali u vodu kada smo shvatili da šest stotina ljudi prati bez ikakvog napora, uživa i smije se i reaguje na istim mjestima kao u Banjaluci. To je dokaz da predstava apsolutno korespondira sa trenutkom u kojem živimo. Prvi put sam bila Skoplju, prvi put igrala u Skoplju, Makedoniji i fenomenalno su nas prihvatili. Veliki je festival. Tako da mogu da kažem da mi je ovo jedna od dražih nagrada, jer nas nisu poznavali, prepustili su se našem umijeću i ocijenili da ja treba da dobijem nagradu, a odgovorno tvrdim da u ovoj predstavi i ostali glumci savršeno igraju.

Ne možemo ne spomenuti i lik Gine. Šta Vam je bio najveći izazov u radu na ovoj ulozi?

–Izazov je bio veliki, jer po Nušiću lik Gine nije toliko značajan. Veliki udio u tome ima reditelj, jer je adaptirajući tekst ukinuo lik Sarke i replike dodijelio Simki i Gini. Tako da smo postali motori predstave. Adaptacija je prilično smjela i mi smo prije nekoliko godina na Sterijinom pozorju u Novom Sadu dobili specijalnu nagradu za ovu predstavu, upravo iz tog razloga. Igranje Nušića smo doveli na neki drugi nivo. Igramo je kao istinsku dramu, ništa nas ne definiše da igramo komediju. Naši karakteri, a samim tim i lik Gine, su postali stvarni likovi, od krvi i mesa. Jadni u svojoj agresivnoj borbi da dođu do nasljedstva. Igramo surovo, realistično, ali kako je Nušić genije, rezultat je da je publici zaista smiješno koliko su ti likovi jadni, smiješni i koliko se i publika prepoznaje. Danas cijeli dan razmišljam da li je ikad ijedna glumica dobila nagradu za lik Gine, jer ona u integralnom tekstu nema domete koje smo mi napravili u ovoj našoj “Nažalenoj familiji”.

U posljednje vrijeme ansambl Narodnog pozorišta RS imao je dosta gostovanja u inostranstvu. Da li publika u bilo kom gradu ima iste reakcije?

–Najčešće da. Imamo odlične predstave, igrali smo u Francuskoj i tek nam se tamo potvrdilo da mi umijemo da ispričamo priču. Neke predstave su i bolje prihvaćene nego na domaćem terenu. Kada idemo u veće centre, kako smo mali grad, publika ne očekuje tu vrstu kvaliteta i prijatno se iznenadi i prepusti. Ovacije najčešće doživimo u drugom gradu.

Kako Vi vidite i živite stanje u kulturi u Republici Srpskoj?

–Teško pitanje za ovako lijep povod. Pokušaću da budem kratka i jasna. U kulturu se ne ulaže. Stvara se neka platforma takozvanih projekata i onda obični čitalac ima utisak da se ulaže u kulturu, jer postoje razni amaterski festivali od folklora pa sve do teatara, raznih koncerata, manifestacija koji se finansiraju. Nemam ništa protiv amaterskog u kulturi, ali gdje je ozbiljan novac za pravi profesionalni razvoj, filharmoniju, film, izdavaštvo. Ko su ljudi koji određuju šta je kvalitet? Obrazovani, talentovani i kvalitetni ljudi se povlače, jer ne mogu da se takmiče sa tom vrstom nametljivosti. Gdje je plan za sljedećih deset godina. Makedonija je renovirala sva pozorišta, napravila nova. U Francuskoj su igrališta za djecu umjetnička remek-djela. Kod nas sve nešto bez plana, stihijski, ofrlje… Šta će biti sa našim mladim glumcima, muzičarima, slikarima?

Nedostaje ulaganja, ali nedostaje i kritike?

–Naravno, ne samo glumcima, već svima u kulturi. Biti kritičar i pisati kritiku nekog djela je veliki i ozbiljan posao. Pored toga što je neophodno znanje iz oblasti o kojoj piše potrebno je da bude i neko ko konstruktivno pomaže da djelo postaje bolje. Sigurna sam da postoje ljudi u ovom našem gradu koji to znaju i umiju, ali bojim se da su se ti ljudi povukli, jer ne mogu da se takmiče sa samozvanim, površnim, neobrazovanim i zašto ne reći, nepristojnim “kritičarima”, pogotovo sa personama na socijalnim mrežama. Internet nam je omogućio da svako može da kaže šta hoće bez ikakvog razmišljanja o tome kakvog će ta napisana riječ imati uticaja. Ima, naravno, i onih koji, tako bar ja mislim, pretjerano hvale sve i svašta misleći da čine dobro… ma ne znam šta mi je gore.

Internet nam je dao mnogo toga negativnog i pozitivnog i to nam je, valjda, svima poznato, ali sigurna sam da je ljepša ona priča o tome šta je to najsnažnije gluma dala Vama za sve ove godine?

-Odlično pitanje. Dala mi je obrazovanje i naučila me kako da učim još više, obuzdavanju straha i nesigurnosti, druženju, razmjeni misli. Upoznala sam mnogo pametnih i dobrih ljudi. Glumački put je trnovit, bolan, pogotovo put glumice, ali vrijedi svaka tuga, suza, strah… Gluma mi je dala mogućnost da govorim lijepe i pametne rečenice nekih jako pametnih ljudi kao da su moje. Dala mi je mogućnost da utičem na ljudsko biće i da ga mijenjam pa makar na sat i po koliko traje predstava.

Postulati u životu i poslu

Da li je čisto srce najviše što možemo poželjeti u vremenu u kojem živimo?

–Moramo se truditi da njegujemo svoje srce. Ako ga je zahvatila mržnja, moramo da je se oslobodimo, ako ga je obuhvatila tuga, moramo da je pretvorimo u sreću. Srce se hrani ljubavlju. Čovjeku treba mir i srce koje pumpa nadu. To su postulati kojima se ja vodim u životu i poslu.

(Glas)