Mali malinar: Dobio sam stipendiju, biću građevinski inžinjer!

Selo Sitnica, planina Manjača, na oko 50 kilometara od Banjaluke na putu prema Mrkonjić Gradu. Administrativno, stanovnici su briga opštine Ribnik. Životno, ne pripadaju nikome. I tu dolazimo do šestočlane porodice Gajić koja je u interesu medija posljednjih dana zbog rada svog najmlađeg člana, dječaka Jovana.

„Zovu ga Jovo, otkad je počelo ovo sve sa medijima. Nema dana da mi neko ne uđe u dvorište, a ja posla preko glave imam. Molim vas, nemojte mene slikati, nisam se spremila. Ne stignem ni jesti koliko je obaveza. Sad će Jovan“, s vrata će majka Božana. Njegova slika je osvanula u svim novinama, o njemu su gotovo sve televizije snimale prilog. Postao je parametar „djeteta koje će odrasti u poštenog čovjeka jer sad već zna šta znači odgovornost“. Nužno li je da ga slikamo, a da nismo ukazali šta sve nema i za šta je sve uskraćen?

I dok se Jovan sprema, upoznajemo njegovu stariju braću i sestru. Najstariji Gojko ide u srednju školu u Banjaluci, Nebojša je upisao prvi razred srednje škole u Mrkonjiću, a Jovana je završila šesti razred osnovne škole u Sitnici.

Maline, koje je Jovan prodavao kraj puta da kupi udžbenike i školski pribor, ne potiču iz njihovog malinjaka i sa njihove zemlje, već ih po dogovoru bere kod rodbine. Gajići se od bašte u okućnici hrane. Uzgajaju i desetak kokošaka, a kad mogu i prase za sebe.

Otac Miloš stiže sa imanja na kojem radi. Kaže, nadniči, kako ga ko pozove, da djeci obezbijedi sve potrebno. Presvlači se i sjeda sa nama uz domaćinsku kafu.

„Radio sam ja u Sloveniji, ali sam nastradao pri padu sa četvrtog sprata i povrijedio kičmu. Ostao sam tamo i nakon toga, ali je bilo sve manje posla. I onda dođe trenutak kad razmisliš – radim tamo, a djeca ovdje sa ženom sama, novca nema dovoljno i odlučio sam da se vratim“, kaže.

Živi od ljeta i onog što rukama zaradi na suncu i vrelini.

„Ne bojim se ja posla. Mogu i hoću raditi i lako je dok je ljeto – ima i kositi i sijena i jagoda, malina, kupina. Kad dođe zima, druga je priča. Teško ti kad se par dana zadesi pa ležiš kući, a kamoli zimi kad nemaš šta da radiš“, ističe.

Završio je srednju školu, po struci je tehničar građevine, a supruga je napustila školu. Da ima načina, sad bi se, kaže, vratila u klupe. Uz radno iskustvo od dvije godine u fabrici Mladost, gdje je i u praksi savladala ono što nije doučila, sanja da nabavi mašinu i šije. Jedino čemu istrajnije i više teže jesu školski uspjesi njihove djece.

„Rekao sam im – moja ste briga dok se školujete. Kako ću vas odškolovati, to samo ja znam. A kako ćemo poslije škole, to ćemo vidjeti. Slušaju me i dobri su. Sve im se objasni i sve razumiju. Jovan je najmanji i nikad nisam podigao ruku na njega. Dovoljno je da kažem gdje je i zašto pogriješio“, priča Miloš.

Od 140 KM dječijeg dodatka i sezonskog rada preživljavaju. Za đački dom najstarijeg sina izdvajaju 75 KM, a od momenta kad se, nakon pisanja medija, pojavio privatnik koji je Jovanu obećao stipendiju do kaja osnovne škole, malo im je lakše.

Stiže i Jovan sa svojim crnim šeširom, koji ga štiti od sunca dok tezgari kraj puta. Pruža dječiju ruku ispucale kože, daruje širok osmijeh i uključuje se u razgovor.

„Dobio sam stipendiju pa ću kad porastem biti građevinski inžinjer. To znači da ću da gradim, lijepo je to“, ponosno će.

Reći će, najviše voli matematiku, a najmanje prirodu i društvo. Prva mu nije teška, a ide mu i engleski. Od prije par dana ima i kompjuter i već se raspitao kako se uvodi internet.

Matematika života drugačije računa. Tri–četiri ljetna mjeseca obezbjeđuju hranu za čitavu porodicu tokom čitave godine. Nabere se i duga u zimskom periodu, pa vraćaju naredne godine ljudima koji im pomognu.

Udžbenike Jovan ima obezbijeđene za prvi i drugi razred osnovne škole, od strane nadležnog Ministarstva prosvjete i kulture, a udžbenike za treći razred, prema informaciji koje nam je dostavilo prvo ministarstvo, obezbjeđuje Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republike Srpske. Pribor mu je, iz ličnih sredstava, obezbijedio ministar prosvjete i kulture. Sistemski posao zamijenilo je lično angažovanje, koje je, makar, trebalo ostati tajno, ako je do toga uopšte moralo doći.

A nije znao za ovo dijete prije bujice medijskih napisa. Nije ni morao. Ipak, mogao je posao obezbjeđivanja preduslova za ostvarivanje elementarnih dječijih prava biti – urađen. Morao je biti urađen, jer Jovan nije sam u svemu ovome, a neki drugi Jovan ostaće uskraćen za svoje pravo na školovanje. Ono što je ministar kao funkcija dužan da uradi, ministar kao ličnost ne smije da stavi u fotografiju iz novina.

Program za poboljšanje kvaliteta života i školovanja djece iz ruralnih sredina, a posebno iz višečlanih porodica, nadležno ministarstvo prosvjete i kulture u odgovoru na upit nikako nije spomenulo. Kao ni potrebe, prava na obrazovanje i način na koji bi mogli odgovoriti na iste kada je u pitanju ostalih troje djece Gajića, svih maloljetnih.

U telefonskom razgovoru u nadležnoj službi socijalne zaštite Opštine Ribnik potvrdili su da je porodica korisnik prava na dječiji dodatak. Imovinski cenzus za ostvarivanje prava na ovo primanje ne smije preći 90 KM po članu porodice; isključeno je pravo na automobil u vlasništvu, a gornja starosna granica za ostvarivanje prava na dječiji dodatak je 15 godina. Pri tom, za prvo dijete se ovo pravo ne može ostvariti, dok se za drugo, treće i četvrto pravo ostvaruje.

Porodica Gajić nema traženi iznos po članu porodice. Imovinu, osim kuće, nemaju, a nerijetko su dobili i opasku da su zdravi i sposobni za rad, te da su sami odlučili da rode djecu.

Natalitetne politike i proklamovane vrijednosti društva u njihovom slučaju ne važe. Obaveza države da svoj djeci obezbijedi pravo na školovanje završava nakon osnovne škole.

„Znam da djeca neće ostati ovdje. Nema ovdje života, i želim im da odu negdje gdje će moći biti svoji ljudi. Najviše bih volio da su mi blizu, ali bolje i da su samostalni nego ovdje i da nemaju od čega živjeti. Čitavo se selo diglo na mene, neki dan su crkvu otvarali, a meni i dalje nije jasno kome je otvaraju, kad ovdje budućnosti nema. Podsticaja nema, kao da ja ne bih želio stoku da gajim i da imam pomoćnih objekata! Ako ova djeca i dočekaju Badnji dan sa otvorenim vratima crkve, dobiće bombone, a to nije dovoljno“, zaključuje Miloš i pozdravlja se sa nama, žureći da se vrati na posao.

Miloš na posao, a mi sa djecom u malinjak, u kojem nastaju uslovi za život. Nakon toga u Banjaluku koju je Jovan vidio svega jednom. Ostaje neodgovoreno pitanje – kako će sistem kojeg nema odgovoriti na prestanak prava na dječiji dodatak za drugo dijete Gajića i njegovu potrebu da ima mjesečnu kartu za nastavak školovanja u Mrkonjiću, od 70 KM, i sa prvom autobuskom stanicom udaljenom oko četiri kilometra od kuće u kojoj živi?

Šta kad donacije presuše, sunce zamijeni snijeg i kad dođu sljedeći put da im isključe struju zbog duga? To znaju samo Gajići. Sistem pitanje ne čuje i grubo ga ignoriše.

„Obećao sam, a obećanja se moraju ispuniti“, Jovanova je rečenica vodilja. U narednom periodu ćemo pratiti koliko su ispunjena obećanja data njemu.

(Ana Kotur, skolegijum.ba)