Milica Borovčanin, pjesnikinja: Pokušaću da ono što mi je dato umnožim
Učesnica progama svečane akademije povodom 9. januara, Dana Republike, Milica Borovčanin, talentovana pjesnikinja, govorila je za portal Banjaluka.net o stvaranju pjesme “Rođenje”, svojoj kolijevci – Romaniji, poeziji i slikarstvu.
Ova talentovana mlada dama studira na Odsjeku za srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, ali u svojoj vitrini u rodnom Sokocu čuva već 70 priznanja koje je osvojila na takmičenjima u znanju iz srpskog i ruskog jezika i istorije, na konkursima za literarne i likovne radove. Može se pohvaliti i da je učenik generacije u Srednjoškolskom centru „Vaslije Ostroški“, dobitnik je republičkog priznanja Plaketa „Sveti Stefan“, Zlatne značke opštine Sokolac, zahvalnice grada Istočno Sarajevo i sokolačkog Srednjoškolskog centra „Vasilije Ostroški“.
“Rođenje”
Milica Borovčanin svojim jasnim stavovima i stihovima koje je istkala u tri knjige poezije do sada, slika ljepotu mladosti na najsnažniji način. Koliko u mladim ljudima kojima smo okruženi ima ljepote, talenta, duboke misli i snažnih osjećanja pokazuje ova darovita mlada Sokolčanka i stihovima pjesme „Rođenje“. Shvata Milica dobro ulogu očeva i sinova u stvaranju Republike Srpske, ali ona vidi i dalje.
“Sinovi i očevi odigrali su glavnu ulogu na pozoronici srpske istorije, međutim “iza zavjese” možda su još snažniji borci. One, koje su hranile, othranile i sahranile; koje su nastale i nestale sa njima, okamenjene žive i uzidane u temelj Republike. Ipak, moju misao ne vodi motiv smrti, nego života, nataliteta i rodnog napretka.
Za porođajne bolove kažu da su najveći koje ljudsko tijelo prirodno može da osjeti. To me je inspirisalo, a “Rođenje” je omaž majci, koja je sposobna sve da izdrži zarad svog poroda”, priča Milica za portal Banjaluka.net.
Pijetlovima koji ispod krila nose jutro
“Pjesma “Rođenje” osvojila je prvu nagradu na konkursu Republičkog pedagoškog zavoda Republike Srpske. Osnovna poruka pjesme čitana prvim slovima stihova glasi: „Pijetlovima koji ispod krila nose jutro“. Osim što je pisala, Milica je ovom prilikom jedan dio pjesme govorila zajedno sa mladim glumcima u programu svečane akademije povodom Dana Republike.-“Vjerujem da poezija u pisanom obliku živi jedan život, sadržan u relaciji pjesnik – čitalac, dok izgovorom dobija potpuno novi oblik, u čijem formiranju aktivno učestvuju i govornik i slušalac. Bilo mi je dragocjeno iskustvo da kroz probe pratim kako glumci Narodnog pozorišta osjećaju tekst, kako svako od njih u svojoj strofi pronalazi najsnažniju tačku koju nastoji glasom da osvijetli u svijesti publike, čime i ja, povezivanjem tih tačaka, sastavljam novi kostur iste pjesme. To je značajna povratna informacija za mladog pisca, iako nisam sigurna da još uvijek zavređujem tako da se nazivam. Što se tiče mog učešća u programu, zahvalna sam organizatorima na prilici i ukazanom povjerenju, koje su pored mnogo starijih i iskusnijih, pružili baš meni. Rekla bih da, stati sopstvenom riječju pred lice Republike Srpske na njen rođendan – nije mala stvar.”
Romanija
Prvo nadahnuće za pisanje poezije stiglo je iz prirode, iz srca njene Romanije, priča Milica. -“Kasnije, kad čovjek opazi da poezija nije samo prenesena ljepota spoljnog svijeta, svako uočavanje neobične veze među pojavama i riječima, postaje povod za misao. A misao je svojeglava, nezavisna od mene, rađa se u duhu, okreće, premeće, oblikuje, dok se, isključivo u momentu kad to ona hoće, ne stopi s papirom. Prve pjesme nastale su prije skoro dvanaest godina, naravno ne visokog kvaliteta, ali od tada pišem u kontinuitetu, poezija više nije zanimanje, nego neophodno stanje duha. Ja bez nje ne mogu, a ona bez mene neće. Kako je u svojoj “Sitničarnici” napisao Goran Petrović: “Izgleda još jedan zaluđenik. Biće da književnost samo takve okuplja!”, priča Milica o svojim počecima.
Primiti darove je odgovornost, naša je dužnost da ih umnožavamo.
Ima Milica još jednu strast. Nekada njena duša piše, a nekada slika, a razlika između toga je neznatna. –“Jedna latinska poslovica kaže – Mutum est pictura poema, tj. Slika je nijema pjesma. Svaka umjetnost pronalazi svoje izvorište i svoje ishodište na istom mjestu, samo je pitanje Božijeg dara kojim će se njenim glasom duh u čovjeku javiti. Ako se sjetimo Jevanđelja o talantima, vidjećemo da je primiti darove odgovornost, i da je naša dužnost da ih umnožavamo.
“Čitajte.”
-“Jednom sam našeg velikog pjesnika i akademika Milosava Tešića pitala šta bi mogao da poruči mladom čovjeku, u kome se (slučajno) zametnula misao u obliku stiha, a on je izgovorio samo jednu riječ: “Čitajte.”
Kad je u pitanju poezija, najviše volim Dučića, Šantića, Antića, Ljubomira Simovića i Vitomira Nikolića, a u prozi Gorana Petrovića, Selimovića i Dostojevskog. Rekla bih da mi najviše odgovaraju oni žanrovi koji predstavljaju dijalog između poezije i proze, tradicionalnog i modernog, sakralnog i profanog”, priča ova buduća profesorka srpskog jezika i književnosti.
Dodaje da su je od malena više privlačile prirodne nauke, posebno biološkog opredjeljenja. Jedna bitna stvar, odnosno jasan stav je presudio da ipak upiše književnost. – “Čini mi se da je ovo istorijski trenutak u kome jezik zove u pomoć. A kako Stefan Nemanja u Zaveštanju o jeziku kaže: “Šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu? Takav narod prestaje biti narod!”
S ljubavlju (prema jeziku i pismu), vjerom (u jednoga Boga Oca) i nadom (u buduća pokoljenja i “pijetlove koji ispod krila nose jutro”), pokušaću da ono što mi je dato umnožim, a ako to mogne biti i na kolektivnu korist, a ne samo moju ličnu, biću zahvalna”, zaključuje Milica Borovčanin za Banjaluka.net.
Marina Majkić Miletić
Fenomen: Milanče Radosavljević rasprodao treći koncert na Tašmajdanu za 25 minuta
