Nikola Pejaković: Srbi iz Bosne oduvijek čeznu za Beogradom

Kultura je intelektualna, duhovna sijenka jednog naroda. Ne može se kultura uvesti, napraviti, ne može se utuviti u glavu. Kultura je istinit, krajnje tačan odlivak duhovnog i kreativnog stanja nacije.

U tom smislu, pogrešno je tražiti, zahtijevati od institucija ili pojedinaca da dignu kulturu na, kako neki kažu, viši nivo, kao da je kultura neki givikt koji možeš da digneš na policu ili spustiš na pod, po potrebi, kaže Nikola Pejaković, glumac, scenarista, reditelj i muzičar u intervjuu za „Politiku“.

„Okrenite se oko sebe, pogledajte ulice, haustore, ljude i njihovo ponašanje (kako pričaju, o čemu pričaju i šta im je važno u životu) i shvatićete da je kultura na onom nivou na kome jedino i može da bude”, rekao je on odgovarajući na pitanje kakva je banjalučka stvarnost kojom se bave film i serija „Meso“ čije je snimanje upravo završeno i u kojima Pejaković potpisuje scenario.

Koliko u „Mesu” ima istine, a koliko je fikcija?

Serija „Meso” je fikcija, drama. Istina jeste ono čemu težimo, ali ne dnevno-politička istina, ne goli fakti, nego emotivne, duhovne i srcolike istine; dramske konstrukcije koje vrijede više i govore više od života. Pišem o onome što vidim i o onome što ne vidim; razgrćem mutavu stvarnost i izblijedile priče, samo da bih uhvatio odbljesak Istine. Sa ovom serijom ćemo izmjeriti naš domet. Koliko možemo i šta možemo. Ova serija je naš autoportret, naša preslika, naš trenutni dobac. Ja vjerujem u ovu seriju, ovo je jedan snažno i pošteno urađen posao koji će da ima svoj kvalitet i svoju cijenu na tržištu. Amaterizam je teška bolest i vjerujem se da se polako liječimo od nje.

Na jednom koncertu sa vašim bendom rekli ste da živimo u sudačkoj nadoknadi vremena i da nam je vrijeme davno isteklo. Šta je to što vas je tako rezigniralo da to kažete i da li smo za to stanje dijelom i sami krivi ili se kao pomalo konzervativan narod ne snalazimo u svjetskim okolnostima i zadatom tempu?

Mali nesporazum: To nema veze sa narodom, nacijom ili vremenom u kome živimo, to je reakcija na moju ličnu priču, na moj slučaj. Meni je bilo isteklo vrijeme, ali mi je dobri Sudija dao da igram još malo. A što se tiče nas, Srba, nismo mi konzervativni, mi smo otpali od Boga i ako mu se ne vratimo neće od nas ostati ništa. Sada smo jedna namrgođena, umišljena, gorda grupa amatera koja baulja na začelju civilizacijske kolone naroda. I umjesto da se bavimo suštinom, mi izmišljamo toplu vodu i hvatamo mrvice sa njemačkog i američkog stola. A oni nam se smiju. Jedino nas Bog voli, a mi to ne vidimo.

Od kako su potpisane specijalne i paralelne veze govori se o saradnji Srbije i RS, a ona je posebno važna u kulturi za koju generalno tvrdite da je najbitnija, važnija i od ekonomije jer je osnova svega. Vidite li tu, u saradnji RS i Srbije, išta opipljivo i da li bi to moglo da se poboljša?

Sarađuju ljudi, a ne ugovori i potpisani protokoli. Sarađuju prijatelji i saradnici, a ne polupismeni političari. Nema tu, trenutno, nikakve saradnje, sve je to privid i foliranje. Kad vlast u R. Srpskoj zaista bude odlučila da sarađuje sa Srbijom mora da postavi ljude koji mogu da sarađuju i koje će Srbija da poštuje i prihvati, a ne da Srbiji nudi one koji su pokupovali stanove i kuće po Beogradu i tamo odlaze kad odu po prnje, u šoping, a ne znaju gde je Narodni muzej i kako izaći iz Knez Mihajlove a ne zalutati. Kad budu sarađivali, kao što rekoh, prijatelji s obe strane, ljudi od integriteta i znanja, a ne smušeni partijski kadrovi, te paralelne veze će stvarno oživjeti i dati neke konkretne rezultate.

Svojevremeno ste bili poprilično i politički aktivni u iznošenju stavova, posebno tokom i nakon vašeg boravka u Trebinju i druženja sa vladikom Grigorijem kada ste zastupali otvorene stavove o nacionalnim pitanjima i kompleksnim odnosima u BiH i srpskog naroda unutar nje. Je li vas nešto pokolebalo u tome ili je riječ o nečemu drugom i šta sad mislite o perspektivi odnosa Sarajeva i Banjaluke?

Ja sam se javno politički izjasnio tek odlaskom iz Trebinja. A, dok sam bio dole, u nekoliko autorskih kolumni sam bio u prilici da nešto kažem na te teme. Danas me niko, hvala Bogu, ništa o tome ne pita. Ali, ima još nešto, u Banjaluci se sve bolje vidi, jasnija je slika. Odnose Banjaluke i Sarajeva treba pojednostaviti, svesti na tehnička pitanja, bez emocija i vatre. Za to su potrebni nova garnitura političara (koje trenutno nema na političkoj sceni, da ne bude zabune; svi koji trenutno rade taj posao su bofl političari, roba s greškom) i novi stavovi, novi pristup Zapada, Amerike i Njemačke, BiH. Potrebno je graditi uslove da se narod spasi iz ralja korupcije i kriminala, s jedne strane, a s druge, objasniti svima da rata neće više biti, da se džaba oštre. Međutim, mislim da to neće moći da se desi bez neke vrste diktata stranog faktora. Problem je što i strani faktor mora biti dobronamjeran i poslati u Bosnu ozbiljnije ljude, sa ozbiljnijim planom. Dok se to ne desi, ostaje nam samo folklorna politika, nepristojna i opasna.

Za sebe kažete da ste vjernik, da vas je pravoslavlje postavilo na temelje na kojim sad stojite i sačuvalo. Pri tome ste iz porodice rusofila, rekli ste da su se u vašoj kući uvijek čitali Politika i NIN. Kako sa te pozicije gledate na vrijeme u kom smo se obreli, brzog života i lakog štiva…

Učinili ste mi veliku čast nazvavši me vjernikom. Ja bih to, zaista, volio da budem. Ali, ja sam slab, naivan i gord čovjek, razapet između strasti i loših osobina kojih imam napretek. Daleko sam od Hristovog vojnika kakav bih volio da jesam. Međutim, vadi me želja da se popravim i vjera da to mogu. A ovo vrijeme je kao i svako vrijeme. Mislim da je svako vrijeme isto i da se borba odvija u čovjeku i njegovoj duši, odnosno, za dušu. A kod Srba, u Bosni, uvijek je bila prisutna ta blaga rusofilska nota, odanost Beogradu i čežnja za njim. Nije to bila specijalnost samo moje familije.

U „Lepim selima”, koja su pokazala sav apsurd rata u BiH, i rata uopšte, glumili ste muslimanskog vojnika. Nedavno ste rekli da imate osjećaj da je u BiH samo potpisano privremeno primirje i da se vještački održava priča o suživotu. Ne bi li bilo za sve u BiH bolje da se bez prisile pusti da se niti uvežu tamo gde to život zaista traži, umjesto forsiranja nekog novog bratstva-jedinstva?

Slažem se. Treba da puste da svakodnevni život uredi te komplikovane odnose. Teško je prisiliti nekog na saradnju, prijateljstvo, poštovanje, i sve to u kombinaciji s povjerenjem. Treba sprečiti eventualni rat po svaku cijenu, po svaku cijenu. A to znači da svi moraju da shvate realnost. A realnost je – Bosna je podijeljena, namučena i krvavim nepovjerenjem izrovana zemlja. U tom smislu jasno je da tu prave države nema, da života zajedničkog nema, ali ima neke vrste saradnje, tamo gdje moramo i gdje nam se interesi ukrštaju. Možemo jedni pored drugih, mirno i s uvažavanjem, ali više od toga, za sada – ne. Najlakši način da se spriječi rat je da narodi ovdje shvate da je rat moguć samo ako ga neko sa strane potpali, znači, rat je ovde moguć samo za nečiji tuđi račun, kao dio nekih geopolitičkih igara, nikako drugačije. Narod neće rat, ali svjetske budale i gilipteri možda hoće i treba biti oprezan.

(Politika.rs)