Novi Kočić danas nije moguć
Svet je pun jauka, ne samo sa Zmijanja, ali tu književnost ništa ne može, jer je marginalizovana. Glas joj se ne čuje od glasova folk muzike ili drugih glasova koji promovišu najcrnji primitivizam.
Ispričao je ovo za “Glas Srpske” književnik Milisav Savić, ovogodišnji dobitnik nagrade “Petar Kočić”, koja mu, kako ističe, mnogo znači, jer nosi ime jednog od najvećih srpskih pisaca.
Priznanje će ga, kako kaže, motivisati da stvara dalje i pisanju poklanja sebe.
– Svi kažu da sam ja pisac nezavršenog dela, da nisam dao ono najbolje od sebe. Ne smem da izneverim velika imena naše književnosti čijim sam se nagradama okitio – priča Savić, ovogodišnji dobitnik nagrade “Meša Selimović” za roman “La sans pareille”.
Kako je posljednjih dana sve u znaku Kočića i nekih javnih preispitivanja da li smo se kao narod odužili ovoj književnoj gromadi, za koju su mnogi književnici rekli da je danas aktuelnija nego ikada prije, Savić je istakao da je Kočić jedini pisac, pored Karadžića, koji ima sabor.
– Jedan novi Kočić danas nije moguć. Najvažnije je da i Kočić i Vuk i danas žive kao pisci. Hoću reći, Kočićeve knjige ne skupljaju prašinu po bibliotečkim policama. Jeste Kočić neka vrsta sveca ili ikone, ali od njega se i te kako može naučiti kako se piše proza koja ne beži od problema ovog sveta, proza koja traži pomilovanje, kako bi rekla Desanka, za obespravljene, ponižene, opljačkane – nadahnuto govori Savić.
Kočićevo djelo, potvrđuje on, jeste prožeto politikom, ali ono nije u službi bilo kakve politike, pogotovo dnevne.
– Kod Kočića je dominantna književnost, ona subverzivna, kritička, koja sve dovodi u pitanje, pa i svaku ideologiju, a sve u ime starih humanističkih vrednosti: slobode i pravde – ističe Savić.
Svjestan društvenih, socijalnih, političkih i kulturnih uslova života, u kojima se prave vrijednosti rijetko kada iskreno cijene, govorio je i o položaju književnosti u takvom društvu.
– Postavlja se pitanje: da li nemoć književnosti označava i njenu smrt? Ne bih rekao. Priče se moraju pričati, pa makar one ličile na glas vapijućeg u pustinji! Uostalom, iz jednog takvog očaja Šeherezada je, samo da bi spasla sebi glavu, ispričala hiljadu i jednu veličanstvenu priču. Šeherezada je sačuvala glavu i eto odgovora na pitanje u čemu je moć književnosti – zaključio je Savić.
Kočićeva autentičnost
Književnik, čija su djela prevedena na grčki, engleski, slovenački, bugarski, rumunski i koji je dobitnik prestižnih književnih priznanja, izuzetno cijeni pet srpskih pripovjedača.
– Bora Stanković, Laza Lazarević, Sima Matavulj, Ivo Andrić i Kočić čine tu čuvenu petorku. Najautentičniji od njih je Kočić. Sirovog, ali velikog dara. Malo je, vrlo malo šmire i pirotehnike u njegovoj prozi – smatra Savić.
(Glas Srpske)
